piše: Filip Ćorlukić …Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
U proljeće 1941. godine, sve se više govorilo da će biti rata. Otac je redovno slušao vijesti, a premda mnogo od onoga što sam čuo često nisam potpuno razumio i ja sam se često pridruživao.
Na vijest da je Jugoslavija pristupila Trojnom paktu, ljudi su odahnuli. Premda mi nije bilo potpuno jasno što nam znači to pristupanje nekakvom Trojnom paktu i ja sam se tomu veselio. Naime, čuo sam kad je kapetan Kostić rekao mome ocu da je to dobro, jer nas Njemačka neće napasti, a već sam znao da je ona strah i trepet za mnoge države.
Događaji su se dalje odvijali munjevitim brzinom: državni udar u Beogradu, iščekivanje što će dalje biti, a zatim strašne vijesti o bombardiranju Beograda.…
U želji omogućiti nam i glazbeni odgoj, otac nam je kupio violinu, a za učitelja nam je uzeo Stanka Vančuru. I brat i ja smo dugo pokušavali, ali nije išlo.
U toj nam je kući zaista bilo lijepo i zanimmljivo, ali je i taj stan ipak bio pretijesan za šesteročlanu obitelj. Ne znam gdje je tko spavao, ali se sjećam da je za mene svako veče postavljana postelja na podu. Žujo je bio siguran stražar pa su ljeti ulazna vrata uvijek bila otvorena. Uz Žuju, mi smo negdje nabavili jedno malo bijelo štene, pa čim bi se ujutro pojavilo sunce, ono bi utrčalo u kuću, došlo do mene i počelo me buditi ližući me po licu.… 
Osim drugih, otac je negdje nabavio jednu izrazito malu vrstu kokoši, koje smo zvali «cvrke». Bili su lijepi, često šareni, a izrazito borbeni. Vrane su nam često od običnih kvočaka znale ugrabiti po neko pile. Od male cvrke nikada. Premda nije bila ništa veća od vrane, na svaki je pokušaj napada toliko skakala i vrištavo cvrčala, da je vrana odustajala. Imali smo samo jednog pijetla. Bio je bijel. Taj je pjetlić lovio svaku priliku da uđe u kuću, dođe pred veliko ogledalo, a kada u ogledalu ugleda svoga «suparnika», prosto podivlja. Skače, vrišti i kljunom udara svoju… 
U Tuzlu smo stigli u kasno poslije podne. Iz vlaka smo s lijeve strane vidjeli željezničku postaju, koja se nalazila u velikom parku, a iza nje ulica i gradske kuće.
U toj su našoj ulici bile samo katoličke i muslimanske kuće, a odnosi su bili u pravom smislu riječi dobrosusjedski. U katoličkim se kućama nedjeljom nikada nisu obavljali veći poslovi, uključujući tu i pranje rublja. U znak solidarnosti ni muslimanke tada nisu prale rublje. Petkom muslimanima nije zabranjeno raditi, ali po nekakvom reciprocitetu moja majka nikada nije petkom prala rublje, niti je radila u vrtu. Katolički i muslimanski blagdani bili su također na neki način zajednički. Išli smo jedni … 
Bio je to prvi veliki prijelom; prva skretnica u mome životu, ali to još nije bila moja odluka. Uselili smo se u malu dvorišnu katnicu u derventskoj Gornjoj mahali, na samom ulazu u grad.
U vrijeme moga najranijeg djetinjstva otac je još bio noćni čuvar na derventskoj željezničkoj postaji.