piše: Marija Juračić
Pita me zet kada će ručak. „Evo, zete, tražim recepte“, odgovaram ležerno i nastavljam listati neke novine koje opširno izvještavaju o najnovijim vladinim mjerama.
On me neko vrijeme gleda sumnjičavo, vrti glavom i onda ispali:“ Ma kakve recepte? Lonci prazni, a vi gubite vrijeme čitajući to smeće.“
„Bože, zete, kako si ti nerazuman i nestrpljiv! Sve je to u cilju prosperiteta. Uvijek moraš učiti od boljeg majstora od sebe. A gdje mogu naći bolju kuharicu od ove vladine? Ja doduše ne mogu osnovati povjerenstvo za izgubljene dane, jer znaš kako je rekao Churchill; ako želiš da stvar propadne, osnuj povjerenstvo, ali mogu naučiti kako prelijevati iz šupljeg u prazno, a da se lonac napuni.“…
Dobro pazite o čemu pred djecom pričate. Eto, nešto prije nedjeljnog obiteljskog objeda, moj je zet spomenuo kako je moj unuk u zadnjem mjesecu nastave pokvario svoje ocjene i završio razred samo s vrlo dobrim uspjehom.
Nekoliko tjedana prije završetka nastave moj je desetogodišnji unuk posve prošvikao. Nije mi jasno, je li malac puknuo od stalnog učenja, ili je genijalac shvatio kako društvo funkcionira.