piše: Marica Žanetić Malenica
Ne treba mene puno nagovarati na putovanje, zapravo, ne treba uopće. Ponekad je dovoljna tek jedna riječ kao okidač za odlazak ili barem planiranje istog u neku zemlju, grad… ili, pak, na otok.
Za put u Slovačku ključna riječ je bila – Čumil.
Mȅni Baba i mȅni Mȁt
Kolovoz se bio poprilično primakao rujnu, a ja sam još uvijek bila na Braču gdje sam s kćerima, unučadi i laptopom ćutila blagodati otočna ljetovanja. Uživanciju sam svakodnevno dijelila i s poznanicama koje se, tijekom ljetnih mjeseci, poput mene, usidre u Mircima, našem malom i mirnom mjestu.…
Putovanje je moje redovno stanje pa putujem i kad treba i kad ne treba. Ovoga puta je trebalo, nisam izmišljala razlog. Kći i zet bi četiri dana predahnuli od posla, djece, kuhače… jedom riječju od svega, i to u zemlji s druge strane Jadrana. Stoga i ja moram na put kako bih vršila video nadzor nad dvoje unučadi.…
Doručak, palenta s mednom glazurom, upravo je bio pri kraju kad mi je zazvonio mobitel.
Dok podvlači se nevidljiva crta,
Dogovorili smo se, život i ja,
Kada smo iz finskog Turkua vratili nazad u Švedsku i jutrom ranim iskrcali u štokholmskoj luci, nastavili smo putovanje prema jugu. Vožnja kroz predivne panoramske krajolike baš mi je prijala, ali dolazak na obale jezera Vättern koje svojom velikom površinom podsjeća na more, osobito me je obradovalo.…
Za buđenje na brodu – hotelu u cik-cak zore i u kabinama koje nemaju prozorsko okno trebalo je prije lijeganja uključiti alarm.