Anela Borčić

Anela Borčić
Sasvim neprimjetno nestaje sreća

Troši se ko potpetice na novim cipelama
deformira se s vremenom kao pune dojke
korodira, hlapi to malo more među stijenama

Čak i ona najveća jednom se izgubi
čak i najdublja iz sebe kad-tad ne izroni…

više

Anela Borčić
Sve misli koje sam nehotice sijala
bujale su na pregibima neznanih svjetova
i zatjecale me plodovima nespremnu

Znale su se pretvoriti u mutnu vodu
u slijepa raskršća i riječi pune kosti
Postajale tuđa praćka, juha presoljena
gušile me, izbijale dah, pekle…

više

Anela Borčić
Čitav dan nastojim dozvati radost
u svoju sjenovitu krošnju

Pred nju sam poslala plahe ptice nade
Zbog nje sagradila mekano gnijezdo
od trunčica sretnih sjećanja

Sve zaludu

Čitav dan se opirem vjetru tjeskobe…

više

Anela Borčić
U trošnoj kuhinjici sjedi starac

ja, slučajna prolaznica
što pase pogledom gdje stigne
u vremenu treptaja oka
ugledah ga kako zuri u prazninu
do svoje lijeve…

više

Anela Borčić
Hodam gradom omamljena tvojom ljubavi
bez svijesti o tijelu, bez otpora i misli

 Lelujam kao narančasti maslačak
u paperjastoj haljinici
I sve, baš sve potpuno pripada meni

Gospodarica sam lahora u lišću svih parkova,
uz kavu jedem one najnježnije oblake za desert
ispijam vlažne sjene u dubokim krošnjama vrba
i, misleći na tebe, plešem čitavo vrijeme
na svome pupku slasnim sjećanjem…

više

Anela Borčić
Rekao si mi zatvori oči i osluhni načas
Rekao si mi ali molim te i prestani disati

Tišina u polju je bila takva da se čulo
jedino kako oblaci klize nebom
raskošni bijeli oblaci po akvamarinu

Proizvodili su zvuk sličan otkucajima srca
sličan zvuku crijeva, sličan zvonjavi u…

više

Aneka Borčić
Titra pučina
zove valovljem
nemirom ispisuje promjene
bjelinom vodni
modru tugu zime
U sebi je ćutim
zove pitanja
igra pod mukom ovog
dragopustog otoka…

više

 Anela Borčić
Dok putujem
ponekad me očima predaka
motre golemi sljezovi cvjetovi
i sve ceste me prigrle
mirisom poznate prašine

More mi u taj čas izbije čelom
po njemu poteku oblaci
i zapljusnu sjećanja…

više

Anela Borčić
Onog dana kad umrem, odabrat ću biti stablo,
možda kakav ogroman dub pored prašnjavih puta
straža osamljenih sela u planinskoj vrleti
čuvarica brnistre, dirigent strujama mora

Moje deblo neće moći obujmiti ni najveći čovjek
moje će korijenje izlaziti iz zemlje kao nabrekle
žile na koščatim zapešćima staraca…

više