Iz naše arhive …objavljeno 29.08.2013.
piše: Sonja Breljak
Slika prva: Tri su mi godine. Preda mnom šumi veliko, široko more. Došli smo iz srednje Bosne u Hrvatsku, u Omišalj. Za ruku mama vodi petogodišnjeg brata i mene. Mama je mlada i lijepa. Radi od svoje 14-te godine. Kuharica je. I to kakva!
Kad bi u naš grad dolazio predsjednik ondašnje države, boravio bi u tada jedinom hotelu u gradu. Na odlasku je svo osoblje stalo u red, on se rukovao sa svima. I s mamom. To gledali u večernjim vijestima.…
Prije dvije godine sam, putujući po Francuskoj, doslovno naletio i zalutao na E 6.
Kroz zadnjih tridesetak godina često sam razmišljao o “bedakovom brdu”. Taj smo pojam usvojili u crkvi.
Koliko često ste bili u restoranima i lokalima s vrhunskim konobarima?
Skoplje/ Radovala sam se posjetu Skoplju, glavnom gradu Sjeverne Makedonije. Dok je zrakoplov pravio krug pred slijetanje, znatiželjno sam kroz prozor gledala krajolik.
U svojim tekstovima često spominjem izazove, rijetko ih opisujem do kraja. Od svega mi je važnije kako i da li uopće prihvaćamo izazove? Zašto ne i zašto da? U kojem duhu, raspoloženju i pod kojim okolnostima?
Berlin/ Bilo je to 23. lipnja 1996. Sedam godina od pada Berlinskog zida. Dvije godine od našeg dolaska u Berlin. Kao izbjeglice, iz ratom zahvaćene bivše Jugoslavije, smješteni s tisuću drugih sličnih nama iz cijelog svijeta, u Kladowu, bogatom naselju na rubu grada u četvrti Spandau.
Priču o tradiciji želim početi s jednim osvrtom. Ne jednom čitali smo i u razgovorima slušali koliko je Slavonija propala od rata na ovamo, koliko je sela opustjelo, naroda odselilo. Ne želim to ni negirati ni potvrđivati, umjesto toga osvrćem se na jedan događaj i dodajem moja promišljanja.… 
Dana, 22.lipnja 2024. Vatikan. Dovoljno je reći tu jednu riječ za izazvati različite osjećaje kod ljudi – ljubav, divljenje, radost, ali i mržnju, osudu i ljutnju.
Pišem ovo nekih tjedan dana od zadnjeg, da se njemački izrazim „abschluss“ ispita za zvanje Heimhelfer/in.