piše: Milan Rajšić
Jutros osvanuo u novinama crni naslov: Najstarije dnevne novine na svijetu pred svojim krajem.
Wiener Zeitung nisam nikada držao u rukama, niti čitao. Vidio sam ove novine, među pet-šest drugih na bambusovom držaču, u jednoj bečkoj kavani, prije pedeset …
Sklon sam prepoznavati simboliku u događanjima, poklonima koje dobivam i iskustvima koja proživljavam.
Kakvo jutro mala moja da znaš samo... pjeva Bijelo dugme??
Ovo je plod jednog prijedloga. Spomenuvši urednici da mi je želja napisati niz priča o njegovateljstvu, savjetovala me da krenem od toga kako je sve počelo?
Rim – oko sebe vidim stotine boja, lagani talijanski šlager čujem u pozadini, u zraku osjetim puno slatkih mirisa i aroma, koje se prožimaju. Prepoznajem mirise: cimet, kakao, muškatni oraščći, naranča i limun, a dokle mi pogled seže su brda slatkiša, razne vrste čokolada, keksa, kolača, ušećerenog voća… kao da sam zalutala u bajku, i to onu o Ivici i Marici, u kućicu od slatkiša. Bajka je to o siromašnoj djeci – bratu i sestri koje je otac poslao u šumu jer ih nije mogao prehraniti, a oni našli u šumi kućicu od slatkiša.…
Smion, suton, potrčko, gaj, lugar, šipak, žilav, čangriziv, specifičan, sjetan, nostalgija, živopisan, krajolik, crna ovca, motivacija…
Već drugu godinu, kao “na stražnjem sjedištu moga auta”, svi gnjave.