piše: Verica Jačmenica-Jazbec, dr. med.
Nazove me ovih dana moja mlada prijateljica, pametna profesorica koja je i moje drago krizmano kumče. I pita me pristojno i obazrivo bih li ja htjela nazvati njezinu mamu i nagovoriti je da se cijepi protiv korone.
S njezinom me mamom veže cijelo moje djetinjstvo; išle smo u isti razred, zajedno trčale po valovitim zagorskim brežuljcima, zajedno brale prve visibabe u obližnjem gaju.…
Voljela bih pitati čelnike što je s nama – nama koji smo u generacijskom rasponu između 50. i 65. godine, koji imamo ispodprosječne plaće, stambene kredite, koji smo nekako uspjeli djecu podignuti na noge, pa više nemamo poreznu olakšicu u vidu “uzdržavane osobe”?
Još jedno proljetno subotnje jutro. Budim se i čekam poruku kada će Goran iz Gline krenuti prema Petrinji. Danas ga vodim u srce Banije.
U rukama držim knjigu čiji je autor Ivo Frangeš: „Povijest hrvatske književnosti“. Izdavači su Nakladni Zavod Matice Hrvatske i Cankarjeva Založba. Izdana je u Zagrebu – Ljubljani, 1987. godine. Tiskana je u nakladi od deset tisuća primjeraka.
Zagreb/ Na Veliki petak, drugoga travnja ove godine, Zagreb je imao privilegiju uživati u koncertu s publikom u dvorani Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, slušajući orkestralno djelo Josepha Haydna “Die sieben letzten Worte unseres Erloeses am Kreuze”, HOB XX:1, 1787. (Sedam posljednjih Kristovih riječi na križu), nažalost, u popratnom tekstu HNK Zagreb krivo navedene registracije (HOBXX:2 je istoimeni oratorij Josepha Haydna za orkestar, zbor i soliste, napisan, 1796. a Haydn i u ovoj orkestralnoj verziji koristi puhače i udaraljke, što je zaboravljeno napisati).