piše: Štefica Vanjek
Ivanić Grad/ Prohladno jesenje jutro, budim se s teškoćom i mojom pratiteljicom boleštinom. Još bi malo drijemala ali moram na posao.
Još malo brojim, još tri ustajanja do mirovine. Izvučem se lijeno iz kreveta, prekrižim na kalendaru i ovaj dan, i ne znam jesam li sretna ili nesretna što nakon četrdeset šest punih godina i koji mjesec, napuštam svakodnevnu ustaljenu rutu puta i ljude s kojima sam radila.…