Nada Vučičić
Nada Vučičić
poljima nepoznate Zemlje
noseći nadu kao tek izleglog ptića u grudima
siroto dijete u stoljeću pakla zarobljena
dok sretnike griju ruke roditelja pred TV
i stižu im SMS poruke od prijatelja
u toplom stanu raja gdje strah je poništen
Ti jadno moje kako da te utješim
daljine su prevelike i kolovoz je uklet
i zmije pune otrova spremnog za nevine
A smrt nosi listu miljenika u očima
i mimoilazi nesretnike
ZAVEZANA
SVATKO OD NAS IMA PRIČU
PTICE UMIRU PJEVAJUĆI
KAKOFONIJA
MORE MOJE
NESANICA
Nada Vučičić
Noć poludi u tebi i pretvori se u poludan.
Ne spavaš ali i ne radiš danje poslove.
Drugi spavaju pa da im ne smetaš.
Ne čitaš jer te bole oči, slova su sve manja i crnja u knjigama.
Ne pišeš, čemu?
Svi već pišu. Manjeviše sve se ponavlja!




Kada me zagrliš