događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
Piše: Jacky, alias Čuko
Draga moja teta Sonja, evo mene opet. Obećao sam ti kad si bila u Brodu kako ću ti pisati, al’ sam se onda bio malo naljutio na vas novinare, pa me eto do danas držalo.
Naljutio sam se zbog toga što ste me na Fišijadi svi ignorirali. Te slikaj se ovaj s ovim, onaj s onim ili onom, a Čuke nigdje. I kakvo je to jelo fiš-paprikaš? To je možda nešto za mačke.…
piše: Jadran Šantić Šangarelo
Evo jutros san ka i svaki drugi petak kupija „Otvoreno more“ i skoro me kolpalo kad san doša do štorij o ribanju. Judi moji kako svaku štoriju proštijen tako san počeja i ovu i skoro da mi ni došlo zlo kad san proštija svoje prezime u štoriji koju piše niko drugi vengo jedan slovenac kojega ja ne poznajen.
Odma san počeja još zornije štit da mi koja misal ne pobigne i moran van reč da onemu nevirniku koji se spominje u štoiriji …
piše: Jadran Šantić Šangarelo
Mislija san se bi li uopće ćakod napisa o ovin besramnin bezobrazlucima današnje vlasti.
Mislija san da je sve pokvarenjaštvo i lopovluci sa političke scene ka sa dasak o teatra nestalo odlaskon ZNA SE koga u dugu političku povjest ma sad mi se čini da će se oni jopet vrnit nase jerbo jin ovi ćinidu kako se to sada moderno reče platformu za povratak.…
Iz naše arhive Ova priča objavljena je na Hrvatskom glasu Berlin prvi puta 9. srpnja 2009. pod naslovom: NAPIŠITE NAM NEŠTO
ISELJENIČKE PRIČE
piše: Sonja Breljak
Od malena pišem. Bile su to najprije pjesme, kratke priče, školski sastavi starijem bratu gimnazijalcu, pa pismeni radovi za upise na fakultete poznanicima, ljubavna pisma slovima i rečenicama nesklonim prijateljima…
Moje odrastanje pratio je i dnevnički zapis iz srednjoškolskog doba onako po uzoru na zapise male Ane Frank.…
Silvio Stilinović
Jedna čudna priča, jednog čudnog poslijepodneva, s nečudnim prijateljem, nakon teške odluke:
Ovih dana, valjda to donose godine koje su mi se navalile, sve nešto razmišljam o odlasku. Ne odlasku na WC, more, u trgovinu… Odlasku koji nas sve, neminovno čeka. Odlasku s ovoga svijeta bez obzira kud se s ovog svijeta ide. Gore, dolje …lijevo ili desno. Dolaze dani kad se počinje podvlačiti crta, donositi zadnje odluke, na neki način opraštati s prijateljima. Jer nikad ne znaš hoćeš ih…
Piše: Jadran Šantić Šangarelo
Judi moji puno me vrimena tribalo da se odlučin pisat o ovako važnoj temi ka ča je ulizanje u EU. Jeman bogu fala puno godin pa radi tega i puno pantin, a to moja pamet jema i buže koje su nastale jerbo san nike stvari zaudobija oču reć zaboravija.
Sve ovo ča se događalo oko nas a u vezi ulizanja u EU jemalo je name veliki učinak jerbo san ja jako duševna i osjetjiva osoba pa me svaki škerac smeta. Kako mi godine gredu naprid svaki dan smatran da u svemu jeman sve više i više prav.…
Emil Cipar
-Znaš on ti je sada u „toj fazi“ …znala je često reći moja žena kako bi opravdala ili umanjila značaj neke gluposti koju su počinili naši sinovi. A „tih faza“ bilo je bezbroj. Imamo dva sina, starosna razlika je sedam godina i koliko se sjećam …vječno je jedan od njih bio u „nekoj fazi“ i ja sam vječno morao imati razumijevanja za njihove postupke.
Ja nisam imao nikakvih „faza“ u mome razvoju. Imao sam ih možda, ali one su bile samo moj problem i nisam smio…
piše: Jadran Šantić Šangarelo
Gradac/ Evo me dragi štioci moji jopet van se javjan poslin duge pauze oliti suše o pisanja ča bi neki znali reč.
Nisan se javja jerbo san bi cili angažiran na rehabilitaciji moga operiranega livega kolina.
Sad če se nač fločun pa če počet zajebancija na račun livega kolina jerbo se u nas u Split i u Dalmaciju zna reč livo za sve ono ča ne vridi u noge oli ruke.…
Iz bilježnice moje bake …objavljeno prvi puta 13.10.2010.
piše: Emil Cipar
Već sam nekoliko puta pisao o apoteci moje bake u malom bosanskom selu Drenova na sjeveru Središnje Bosne. Sirovine za njenu apoteku rasle su posvuda, a najviše ih je baka uzgajala u vrtu. Nije to bila posebno plodna zemlja, ali je baka znala šta joj treba dodati. I stvarno …njen vrt nudio je u svako doba godine onu idiličnu sliku sa platna velikih majstora slikarstva. Bilo je tu cvijeća, ukrasnih grmova, začinskog i ljekovitog bilja, a sve je to divno harmoniralo. I nije bilo „jalovog hoda“. Poslije berbe nečega, na tom je mjestu uskoro raslo neko novo povrće po svim zakonima plodoreda, kojeg je baka izvrsno poznavala.…
Slavko Žebić
Svojevremeno sam na ovome portalu već pisao o poetici bećarca, sa Šokačke riči u Vinkovcima i o Gibaračkom bećarcu, pjesmi koju smo ponijeli sobom i u progonstvo, jer uz bećarac se lakše diše, uz bećarac se i muka bolje podnosi, jer bećarac jest istina i život, autohtoni izričaj kojega smo sami stvorili.
Danas ponovno spominjem taj omiljeni napjev iz razloga što je ministrica kulture Andrea Zlatar-Violić, prošloga vikenda Unescovu Povelju donijela u Đakovo, srce Šokadije i uručila ju…