događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
Što će tu kojekakve knjižnice, arhivi, i drugo!
(Ulomak iz knjige: Djetinjstvo na ruševinama)
Joža Prudeus
Sad,ne hvatajte me za riječ, nisam siguran od čega su prvo, a od čega kasnije oslobodioci oslobodili samostane o kojima pišem, ali da su sve činili temeljito – svaka im čast.
Eto prvo su fratrima promijenili atrese (!).
Brižni skinuše stare table s pročelja s imenima tko zna kakvih sumnjivaca, pa postaviše, lijepe,…
Ulomak iz knjige: Djetinjstvo na ruševinama
Joža Prudeus
Ova poznata, jedino je, u to vrijeme, vrijedila u đačkim spomenarima.
Inače, da sam mogao, ja bih odmah “od kolijevke…” đačko doba preskočio.
Škole očajne. Smrad crno namazanih podova (nekom smrdljivom mašću namašćen), ploče izgrebane, sprijeda rasklimana katedra, pa red klupa, svaka drukčija, jedna šira, druga uža, jedna više-…
Nema tice do prasice …ili: nema tice do slavonske kobasice
piše: Slavko Žebić
Osijek/ Ovoga vikenda održana je 11. Donjogradska kobasijada, koja je okupila 33 proizvođača i isto toliko uzoraka kobasice i 15 proizvođača kulenove seke, pa je prosudbena komisija, kojoj je na čelu svih ovih godina profesor emeritus Antun Petričević, sa Poljoprivrednog fakulteta, a inače Šokac iz Starih Mikanovaca, imala prilično posla.
On je istaknuo, da je unatoč lošim vremenskim uvjetima, kvaliteta proizvoda dobra, dapače, posljednjih godina i ujednačena, što je…
Djetinjstvo na ruševinama
piše: Joža Prudeus
Odmah na početku raščistimo stvari. Molio bih lektora da mi ne kvari baš sve jezične nezgrapnosti. Dopuštam samo tu i tamo da ubaci ili izbaci točku, dvotočku, zarez, točku-zarez, ali neka mi u jezične nakarade ne dira.
Uzimam si slobodu bez navodnika navoditi i nizati cijeli niz riječi iz ondašnjeg živućeg jezika.
Upravo tako kako pišem tako se govorilo i pisalo. Upravo tako iz…
Bože, koliko sam šnita masnog kruha pojeo u životu.
piše: Emil Cipar
Stojim pred tekom sa namazima u jednom trgovačkom centru i neodlučan sam. A namaza koliko hoćeš: mliječni namazi sa šunkom, paprikom, bijelim lukom… onda navodno pravi srpski kajmak, pa paštete, pa ovo, pa ono.
Ne znam …sve mi to nekako …s jedne strane djeluje ukusno, a opet nije to to.
Možda sam malo razmažen. Nedavno sam bio kod „Veselih Šokaca“, a oni su ponudili svježu…
Iz naše arhive/Objavljeno 16. prosinca 2012.
Piše: Emil Cipar
Osijek/ Kako vrijeme brzo prolazi. Prošlo je već šest mojih osječkih tjedana. Upoznah Osijek …ne u onoj mjeri u kojoj sam to želio, ali dovoljno dobro da ga uvrstim u ugodne uspomene.
Vrijeme mi je bilo naklonjeno, pa imah prilika dovoljno prošetati parkovima i ulicama …od Portaša do Čingoša, od Štrosike do Kopike, od Pampasa do Mačkamame…
Nemoj se smijati …Čuko misli ozbiljno
piše: Jacky alias Čuko
Juuuupiiii …bravooo …das gibt es gar nicht!
Oprosti teta Sonja, malo sam poletio od sreće. Ali ipak …nisam ja ptica ja sam pas, pa se bolje osjećam kad su sve četiri šape na zemlji.
Znao sam, sto posto sam znao kako će moj gazda jednoga dana isto to shvatiti i spustit se na zemlju. I eto dogodilo se.…
Prije je bilo bolje …tragom jedne požutjele fotografije
piše: Slavko Žebić
Blagdan sv. Vinka je minuo ali uspomene nisu. Ne blijede. Gibarčani su oduvijek štovali ovoga sveca, zaštitnika vinara i vinogradara, a voljeli su se i hvaliti, da je baš u njihovoj planini, na njihovom potezu Fruške gore, još rimski car Probus (276 – 282) zasadio prvi čokot vinove loze.
Istina, car je stolovao u Mitrovici, ali u 3. stoljeću, a Gibarac se u prvim listinama spominje tisuću godina poslije, 1302, pa naši preci moždi i nisu tada bili tamo, ali od…
tekst i foto: Sonja Breljak
Berlin/ Cijeli dan pada snijeg. Dobro, najavili su zahlađenje. Baš je bilo neobično u vrijeme Božića, bilo pravo proljetno/jesenje vrijeme pa već pomislih kako su i godišnja doba izgubila svoju orjentaciju. Kad, eto ti zime! Tolikom snijegu se i nismo nadali.
Velim, pada cijeli dan, sve obijelilo. Gledam guste pahulje kroz prozor autobusa i bjelinu u našoj ulici.…
Sudbina našega čovjeka oduvijek je vezana uz konje
piše: Slavko Žebić
Svakomu od nas koji malo duže pamti, retrospektivno propitivanje života i običaja dođe kao terapija. Trenutak ugode. Zato i danas, kada se sjetim trećega dana Božića, blagdana sv. Ivana, a moj je otac bio Ivan i baš toga nadnevka slavio imendan, sjetim se Gibarca i glavnoga šora, onoga što se pružio ud carski drum Mursa – Sirmium, kojega smo zvali osječki put, i to baš u ranu zoru.
Snijeg, a uvijek ga je bilo za Božić, praskozorje i rijetki prolaznici, promet još rjeđi, a cijeli Gibarac iznosi slamu na ćuprije ispred…