događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Marija Kukić
Marija je bila prava seoska krasotica, jedino dijete u obitelji. Slovila je kao najljepša, najmudrija, najpoželjnija udavača u selu. Imala je mnoštvo udvarača, ne samo u svom selu, nego i izvan njega. Bila je siromašna, ali usprkos siromaštvu, mogla je birati za koga će se udati. No, njeno srce zarobio je Milan, mladić iz susjedstva.
Ali, ne! Marijin otac ni u primisli nije htio blagosloviti ovu ljubav. Milan kao da nije bio dovoljno dobar za njegovu jedinicu. Iako je…
piše: Filip Ćorlukić ….iz knjige “Moje sjećanje na minulo stoljeće”
U želji omogućiti nam i glazbeni odgoj, otac nam je kupio violinu, a za učitelja nam je uzeo Stanka Vančuru. I brat i ja smo dugo pokušavali, ali nije išlo.
Da bismo dobili određeni ton, bilo nam je nemoguće na vratu viloline pogoditi točno ono pravo mjesto. Violina nema one žičane pregratke kao ostali žičani instrumenti, pa je i minimalno odstupanje naprijed-nazad od potrebnog, rezultiralo nekim drugim tonom.…
“Filosofirati znači u ljubavi težiti prema ljepoti, istini i dobroti, nastojati oko njihovog stalnog posjeda te napokon začinjati i rađati u njima, za volju besmrtnosti. Takav je tajni nauk o erosu – ta erotika – kojim Sokrat biva podučen od Diotime, svećenice iz Mantineje…” (Marijan Cipra 1978.)
piše: Dijana Jelčić-Starčević
Jezik tvojih dlanova otvara okna moje kože i tišinom razbija zvučni zid iza kojega se krije šapat vječnosti. Volim bezvučje tvojih milovanja koje uranja u disonance uzbuđenja i pretače ih u suglasje tkiva i žudnje.
Osluškujem tišinu i čujem pjev barskih ptica koje nahranismo u dolini zelene rijeke. Slika Arkadije izranja iz galerije sjećanja i prelijeva se rapsodijom boja krvnim žilama i preslikava u srži ovog trenutka ljuvene divote. Mjesec tihuje nježnim osmijehom …
piše: Filip Ćorlukić … Iz knjige „Moja sjećanja na minulo stoljeće“
Završio sam osnovnu školu i upisao se u realnu gimnaziju. Opet nešto potpuno novo i drugačije – nova zgrada u drugom dijelu grada, novi školski drugovi – potpuno nova okolina.
U odnosu na relativno malu zgradu klostera časnih sestara, zgrada gimnazije bila je ogromna, a izgrađena je za vrijeme Austrije.…
Država ne može biti kriva!?
piše: Marija Kukić
Glavni likovi ovoga teksta dvojica su mladića, obitelj jednog od njih, Županijski sud u Šibeniku, a radnja se dogodila i još uvijek se događa od 2011. sve do danas. Mjesto događanja grad je Šibenik.
Jedan mladić bio je tada maloljetnik, imao je sedamnaest godina, a u vrijeme ovog događaja trebao se nalaziti u kazneno-odgojnoj ustanovi pravomoćnom odlukom Županijskog suda u Šibeniku. Načinio je oko četrdeset prekršaja do svoje sedamnaeste…
Noć knjige (ili knjiga kao “ugrožena vrsta” )
piše: Nela Stipančić Radonić
Dragi čitatelju, vjerujem da si upoznat s predstojećim događajem – Noć knjige.
Znam da to ne zvuči kao novost i senzacija, ali želja mi je prenijeti ovdje par vlastitih misli, pa bi to onda moglo, nadam se, izgledati kao nešto svježe i novo. Jer smatram da nam danas više nego ikada treba novih misli i ideja, a ne stalno ponavljati jedno te isto ili, u još gorem i najčešćem slučaju, samo kritizirati. Pitaš se možda, zašto i čemu razmišljati o Noći knjige?…
piše: Filip Čorlukić ...Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
U toj nam je kući zaista bilo lijepo i zanimmljivo, ali je i taj stan ipak bio pretijesan za šesteročlanu obitelj. Ne znam gdje je tko spavao, ali se sjećam da je za mene svako veče postavljana postelja na podu. Žujo je bio siguran stražar pa su ljeti ulazna vrata uvijek bila otvorena. Uz Žuju, mi smo negdje nabavili jedno malo bijelo štene, pa čim bi se ujutro pojavilo sunce, ono bi utrčalo u kuću, došlo do mene i počelo me buditi ližući me po licu.…
piše: Ruža Silađev
Na kraju naše ulice stanovale su sestre Anica i Marica. Anica je pohađala prvi razred osnovne škole, a Marica još nije išla u školu.
U to vrijeme nije bilo mnogo igračaka za djecu. Snalazili smo se sami i pravili igračke. Uzjahali bismo kakav štap ili trsku, skakutali i pjevali:
Gazeći po snijegu
Sviće,