događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Filip Ćorlukić … Iz knjige „Moja sjećanja na minulo stoljeće“
Završio sam osnovnu školu i upisao se u realnu gimnaziju. Opet nešto potpuno novo i drugačije – nova zgrada u drugom dijelu grada, novi školski drugovi – potpuno nova okolina.
U odnosu na relativno malu zgradu klostera časnih sestara, zgrada gimnazije bila je ogromna, a izgrađena je za vrijeme Austrije.…
Država ne može biti kriva!?
piše: Marija Kukić
Glavni likovi ovoga teksta dvojica su mladića, obitelj jednog od njih, Županijski sud u Šibeniku, a radnja se dogodila i još uvijek se događa od 2011. sve do danas. Mjesto događanja grad je Šibenik.
Jedan mladić bio je tada maloljetnik, imao je sedamnaest godina, a u vrijeme ovog događaja trebao se nalaziti u kazneno-odgojnoj ustanovi pravomoćnom odlukom Županijskog suda u Šibeniku. Načinio je oko četrdeset prekršaja do svoje sedamnaeste…
Noć knjige (ili knjiga kao “ugrožena vrsta” )
piše: Nela Stipančić Radonić
Dragi čitatelju, vjerujem da si upoznat s predstojećim događajem – Noć knjige.
Znam da to ne zvuči kao novost i senzacija, ali želja mi je prenijeti ovdje par vlastitih misli, pa bi to onda moglo, nadam se, izgledati kao nešto svježe i novo. Jer smatram da nam danas više nego ikada treba novih misli i ideja, a ne stalno ponavljati jedno te isto ili, u još gorem i najčešćem slučaju, samo kritizirati. Pitaš se možda, zašto i čemu razmišljati o Noći knjige?…
piše: Filip Čorlukić ...Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
U toj nam je kući zaista bilo lijepo i zanimmljivo, ali je i taj stan ipak bio pretijesan za šesteročlanu obitelj. Ne znam gdje je tko spavao, ali se sjećam da je za mene svako veče postavljana postelja na podu. Žujo je bio siguran stražar pa su ljeti ulazna vrata uvijek bila otvorena. Uz Žuju, mi smo negdje nabavili jedno malo bijelo štene, pa čim bi se ujutro pojavilo sunce, ono bi utrčalo u kuću, došlo do mene i počelo me buditi ližući me po licu.…
piše: Ruža Silađev
Na kraju naše ulice stanovale su sestre Anica i Marica. Anica je pohađala prvi razred osnovne škole, a Marica još nije išla u školu.
U to vrijeme nije bilo mnogo igračaka za djecu. Snalazili smo se sami i pravili igračke. Uzjahali bismo kakav štap ili trsku, skakutali i pjevali:
Dijana Jelčić-Starčević
U kaminu je pucketala vatra, plameni jezici su ostavljali tajnovite sjenke na zidovima hrama. Na stolu je gorijela svijeća. Nježni zvuci su ispunjali prostor. Na zidu je kuckao sat, jedini znak prolaznosti vremena. Udisala je miris jasmina u toj zimskoj večeri, mirisi, boje i zvukovi klavira su se sjedinjavali u čudesne nijanse jednog davnog ljeta. Sjećanja su bila tu u njoj, ali su bila vanzemaljska, zagrljena svijetlošću, koja kao da je dolazila iz dalekih galaksija, a opet je bila tu, osjećala je njene dodire, kao sretna milovanja.…
piše: Jadran Šantić Šangarelo
Evo štioci dragi uskrsa san izgleda ka i Lazar poza puno vrimena. Kako? Pa bome lipo jerbo se nisan javja jušto 5 miseci, pet dugi miseci šutnje ča meni baš ne leži.
Ma kvragu reka san dosta san prin laja pa su me i neki pjucali pa san sada puno muča i mislin da bi triba probudit one ča su se ujujali i zaboravili name i možda ču jopet čakod zalajat a oni če jemat škužu da me popjuvaju. Ajmo vidit.…
Gazeći po snijegu
Sviće,
preko plavičasto usnulih polja mirisi stari stižu