piše: Ognjenka Kalajdžić
– Polako sine, polako, strpljen spašen, govorila bi Ziba. To joj je bila uzrečica. Iako je imala pozavidnih godina, po avliji bi se kretala k`o leptirica. Onako stasita, još ne povijena u leđima, kad se okrene, ne bi joj čovjek dao ni pedeset. Svaku travku iz kaldrme bi svakodnevno vadila. Avlija je izgledala kao goblen, bila je njen ponos. Starinske ruže su se pentrale po još starijim zidovima. Mnogo ih je voljela. Tu je i bio cijeli njen svijet. Nije nigdje išla. Djeca su dolazila da pomognu, ali uvijek je sve bilo porađeno. Bila je jedna vrijedna i pedantna žena.…
Moja se baba često svađa s televizorom, posebno kada se na ekranu pojavi barba kojeg je vlada postavila da nešto radi.
Na brzinu pospremam stol nakon ručka jer uskoro počinje rukometna utakmica. Naši igraju s reprezentacijom zemlje iz okruženja, s kojom smo nekad bili više od susjeda.
Popis priloga objavljenih na portalu Hrvatski glas Berlin kazuje da sam ih, tijekom dvije i pol godine, koliko sam suradnica portala, poslala čak 99.
