događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
tekst: Ivanka Cvitan
Moje mišljenje o nečijim osobinama samo je odraz energije koja se između nas postavi u tome trenutku. Ako kažem da je netko dobar, on je to u odnosu na mene, što ne znači da nekom drugom nije loš, odnosno da je svima drugima dobar.
Iako je svatko od nas jedinstven, ipak se unutar te definirane domene stalno mijenja jer su i prostor i vrijeme promjenljivi.
I dobro da je tako.…
Ova priča je osvojila prvu nagradu na uskršnjem natječaju o milosrđu katoličkog lista Zvonik u Subotici.
(Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je sasvim slučajna)
piše: Ruža Silađev
– Faljenisus, jesi li uranijo, bolesniče moj?- ulazila je u sobu skoro svaki dan sa istim pitanjem- kako si spavo od kad sam zadnji put ošla?
– A, tako, tako…Malo manje mi je tilo bolilo, al sam stalno sve umorniji i umorniji.
– Daće Bog!- odgovorila je, prikrstila ga, donela stolac sa sudom za nuždu. Umila ga je, počešljala i pomogla da fruštukuje.…
Tekst i foto: Marija Kukić
Putovanje kroz prekrasni šumski krajolik krivudavom cestom, vožnja Podravskom magistralom i na kraju kotrljanje lokalnom asfaltnom cestom od Mikleuša do Voćina, eto, to je hodočašće moje župe u Marijansko svetište Voćin. Vožnja je trajala sat vremena. Autobus nije bio prepun jer trebalo je pri povratku ‘pokupiti’ pješake koji su u pet sati toga jutra 21. kolovoza krenuli iz mjesta Stražemana pješice u Voćin.…
piše: Marija Kukić
Nekim ljudima potrebna je „treća noga“, štap da bi se mogli lakše kretati, nekima slušni aparat da bi mogli čuti zvukove i glasove oko sebe, nekima pak naočale da mi mogli jasnije promatrati ljepotu oko sebe, da bi vidjeli čitati, pisati, lakše raditi na računalu, tipkati poruke, gledati televiziju…
Danas je sve više ljudi s naočalama. Muškarci, žene, djeca, mladi i stari, osobe svih uzrasta i spola koriste se njima u svakodnevnom životu. Jer, naočale su pomagalo za vid.…
Piše: Jadran Šantić Šangarelo
Ka i svako jutro oko pet uri san sa terace bacija pogled na more za vidit more li se odit na ribe joli ne. Puvalo je i ni bilo vrime za na ribe. Vrati san se u posteju ma ni za dugo i oko sedan san jopet iša vižitat stanje na moru i sa terace ugledan moga prijateja Franu kako sa svojon crnon gajeton na jarbol bardiža iz Brista i uplovljava u naš porat za popit kafu.…
tekst i foto: Ivanka Cvitan
Osamdesetih se živilo lagano, uglavnom u đirevima. Preko Rive, po Mosoru, u frontama, na matinejama, u kinima; praznih džepova, bez kafića.
Prepoznavali smo se po zauzetim položajima – ispred Bobisa, na donjem dijelu Rive; Semafor, Džaja, Istranka, Shakespeare.
piše: Jadran Šantić Šangarelo
Jo judi moji ča je lipo u naše malo misto kad zapuva bura oli učini koji drugi neverin.
Eto bogami i ovi dan je udrilo iz neba i zemje od kiše pusti gromi i munja do strašne buretine. I sve je to bilo začinjeno raznin barufan i štorijama o ribarščini a bome i drugin zajebancijaman.
Kako naš centralni kafić KARAKA u kojemu se ispripovida više laži i izmišjotin vengo prin ispod kostele di su sidili sad sve…
Sve će već nekako biti. Kako mora. Pa uvijek bude. Samo je čovjeka teško natjerati da stane.
piše: Viktorija Banić
S neba se spustila gusta, uporna vrućina kakva zna biti samo u rano srpanjsko poslijepodne. Pritisnula tjeme i sjela na ramena. Pogled uprt u razjareno sunce potvrđuje da je od svoje jarosti još jednom prestalo biti žuto. Sjalo je okruglo i gotovo bijelo. Bijelo kao raširene blještave starinske plahte u svom vječnom opiranju buri, krute i mirisne nakon još jednog pranja.
I baš u jednom takvom danu stajala sam na prometnom križanju ruku punih kupljenih namirnica iz obližnje trgovine. Nestrpljivo …
/Posvećeno najbrojnijoj obitelji Lijepe Naše/
piše: Marija Kukić
„Života se ne treba bojati“, riječi su Ružice Vukašinović iz Velike, majke šesnaestero djece. Ona i muž joj Josip na svijet su donijeli jedanaest dječaka i pet djevojčica i najbrojnija su obitelj u domovini.
Ružica je bila najmlađe dijete u svojoj obitelji. Željela je imati mlađu braću ili sestre da se ima s kime igrati, ali majka joj je zašla u godine kada više nije mogla…
piše: Marija Kukić
U današnje vrijeme nose ga uglavnom osobe koje imaju probleme s kretanjem. Služi kao pomoć pri hodanju. Gledam ih svuda oko sebe. Gledam Dragicu, Elzu, Julu, Anđu, Jelku, Zorku, Žarka, Milana… On im je „treća noga“ i bez njega bi im kretanje bilo vrlo ograničeno.
Riječ je, naravno, o štapu koji osim ove ima još mnogo drugih namjena; od uporabe u različitim sportskim aktivnostima, rekreaciji, do biskupskog štapa, bijeloga štapa kojim se služe slijepe i slabovidne osobe……