događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Ruža Silađev
Na kraju naše ulice stanovale su sestre Anica i Marica. Anica je pohađala prvi razred osnovne škole, a Marica još nije išla u školu.
U to vrijeme nije bilo mnogo igračaka za djecu. Snalazili smo se sami i pravili igračke. Uzjahali bismo kakav štap ili trsku, skakutali i pjevali:
Dijana Jelčić-Starčević
U kaminu je pucketala vatra, plameni jezici su ostavljali tajnovite sjenke na zidovima hrama. Na stolu je gorijela svijeća. Nježni zvuci su ispunjali prostor. Na zidu je kuckao sat, jedini znak prolaznosti vremena. Udisala je miris jasmina u toj zimskoj večeri, mirisi, boje i zvukovi klavira su se sjedinjavali u čudesne nijanse jednog davnog ljeta. Sjećanja su bila tu u njoj, ali su bila vanzemaljska, zagrljena svijetlošću, koja kao da je dolazila iz dalekih galaksija, a opet je bila tu, osjećala je njene dodire, kao sretna milovanja.…
piše: Jadran Šantić Šangarelo
Evo štioci dragi uskrsa san izgleda ka i Lazar poza puno vrimena. Kako? Pa bome lipo jerbo se nisan javja jušto 5 miseci, pet dugi miseci šutnje ča meni baš ne leži.
Ma kvragu reka san dosta san prin laja pa su me i neki pjucali pa san sada puno muča i mislin da bi triba probudit one ča su se ujujali i zaboravili name i možda ču jopet čakod zalajat a oni če jemat škužu da me popjuvaju. Ajmo vidit.…
piše: Filip Ćorlukić…iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Osim drugih, otac je negdje nabavio jednu izrazito malu vrstu kokoši, koje smo zvali «cvrke». Bili su lijepi, često šareni, a izrazito borbeni. Vrane su nam često od običnih kvočaka znale ugrabiti po neko pile. Od male cvrke nikada. Premda nije bila ništa veća od vrane, na svaki je pokušaj napada toliko skakala i vrištavo cvrčala, da je vrana odustajala. Imali smo samo jednog pijetla. Bio je bijel. Taj je pjetlić lovio svaku priliku da uđe u kuću, dođe pred veliko ogledalo, a kada u ogledalu ugleda svoga «suparnika», prosto podivlja. Skače, vrišti i kljunom udara svoju…
piše: Dijana Jelčić- Starčević
Sretna sam, što je moj davno napisani tekst, bez navođenja mog imena, postao djelićem Zdenkove knjige… divno je dijeliti život s umjetnikom… usrećuje…
Uspravi se zatvori oči i poče govoriti molitvu koju je ona zvala pjesmom i koju je za mene napisala…
«Dok lutam vremenom pred očima mi se ukazuje slika… ulje na platnu. Mlađani pastuh prolazi kroz vrata vremena. Vidim ga u njegovoj punoj ljepoti i osjećam u istom trenutku i prostor i vrijeme. Prekrasna životinja u pokretu, okrenuta licem, okrenuta glavom prema meni.…
piše: Ruža Silađev
Zasjalo sunce. Okopnili snjegovi. Zimi je došao kraj. Probudile se iz zimskoga sna travčice u vrtu Beskrajno Zeleno. Jato vrabaca postalo je bučnije i razigralo se u letu. Mravičak Radičak krenuo je po svoje zrno žita u mravlji hambar. Umorio se noseći ga, pa umoran sjede. Nešto mu divno zamiriše. Okrene glavicu lijevo, desno, pogleda gore, kad ono! Nad njim se nadvila ljubica. Bijaše ona u zelenoj haljinici, s plavom frizurom na lokne i bijelim licem poput snijega. Pozdravi ga čarobno zlatno — žutim osmjehom.…
tekst: Marija Kukić
foto: Mirko Cenbauer
Mravi su kukci koji su sinonim reda, marljivosti i zajedništva. Žive u velikim zadružnim zajednicama, nastanjeni su na svim kontinentima osim na Antarktiku. Vrlo su stare životinje, potječu još iz doba dinosaura. Preživjeli su mnoge promjene na Zemlji pa tako i masovno umiranje.
Kolonije mrava mogu brojiti i do dva milijuna jedinki. Svi mravi jednog mravinjaka čine zajednicu, međusobno se prepoznaju po mirisu. Ne prihvaćaju mrave …
tekst i foto: Slavko Žebić
O Bože, kako vrijeme brzo leti!? Ko jučer smo osnivali Šokačku granu u Osijeku, a evo već je 13. manifestacija „Što su jeli naši stari u korizmi“.
Prva granina manifestacija kuju su osmislili baj Joza Jurušić, Šokac iz Sikirevaca a pomagala mu snaša Ljubica Pilipović, Šokica iz Semeljaca i sve to amenovala magistra Vera Erl. …
piše: Filip Ćorlukić …iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
S druge strane pruge nalazila se još jedna željeznička kuća, nešto veća od naše, ali s mnogo većim dvorištem. Tu je stanovala obitelj Fidler. Imali su troje djece: Pubu, Letu (Violetu) i Angelu. Puba je išao sa mnom u školu, a Leta s mojim bratom Antom, kojega smo svi, ne znam od kada, zvali Tonćom.
U blizini je bilo još mnogo druge djece, a oko nas se stalno nešto događalo. Fidlerovi su bili Folksdojčeri, ali nisam znao što je to.…
preko plavičasto usnulih polja mirisi stari stižu