Dijana Jelčić-Starčević
Gazeći po snijeguu lakiranim cipelama
željeli smo sreći odrediti pravac
pobijediti hladnoću.
Nismo uspjeli.
Skidao si cvijeće iz moje kose,
stavio ruke na moja leđa,
voljela sam dodir tvoje kože,
09 PRIČE
PLANET ZEMLJA
Sviće,BEZ PRAVA NA DOSTOJAN ŽIVOT
Država ne može biti kriva!?
piše: Marija Kukić
Glavni likovi ovoga teksta dvojica su mladića, obitelj jednog od njih, Županijski sud u Šibeniku, a radnja se dogodila i još uvijek se događa od 2011. sve do danas. Mjesto događanja grad je Šibenik.
Jedan mladić bio je tada maloljetnik, imao je sedamnaest godina, a u vrijeme ovog događaja trebao se nalaziti u kazneno-odgojnoj ustanovi pravomoćnom odlukom Županijskog suda u Šibeniku. Načinio je oko četrdeset prekršaja do svoje sedamnaeste…
ČITAJMO, ČITAJMO…
Noć knjige (ili knjiga kao “ugrožena vrsta” )
piše: Nela Stipančić Radonić
Dragi čitatelju, vjerujem da si upoznat s predstojećim događajem – Noć knjige.
Znam da to ne zvuči kao novost i senzacija, ali želja mi je prenijeti ovdje par vlastitih misli, pa bi to onda moglo, nadam se, izgledati kao nešto svježe i novo. Jer smatram da nam danas više nego ikada treba novih misli i ideja, a ne stalno ponavljati jedno te isto ili, u još gorem i najčešćem slučaju, samo kritizirati. Pitaš se možda, zašto i čemu razmišljati o Noći knjige?…
SELIDBA U GRADSKI STAN
piše: Filip Čorlukić ...Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
U toj nam je kući zaista bilo lijepo i zanimmljivo, ali je i taj stan ipak bio pretijesan za šesteročlanu obitelj. Ne znam gdje je tko spavao, ali se sjećam da je za mene svako veče postavljana postelja na podu. Žujo je bio siguran stražar pa su ljeti ulazna vrata uvijek bila otvorena. Uz Žuju, mi smo negdje nabavili jedno malo bijelo štene, pa čim bi se ujutro pojavilo sunce, ono bi utrčalo u kuću, došlo do mene i počelo me buditi ližući me po licu.…
LOPTA
piše: Ruža Silađev
Na kraju naše ulice stanovale su sestre Anica i Marica. Anica je pohađala prvi razred osnovne škole, a Marica još nije išla u školu.
U to vrijeme nije bilo mnogo igračaka za djecu. Snalazili smo se sami i pravili igračke. Uzjahali bismo kakav štap ili trsku, skakutali i pjevali:
BALADA O PROLAZNOSTI
Dijana Jelčić-Starčević
U kaminu je pucketala vatra, plameni jezici su ostavljali tajnovite sjenke na zidovima hrama. Na stolu je gorijela svijeća. Nježni zvuci su ispunjali prostor. Na zidu je kuckao sat, jedini znak prolaznosti vremena. Udisala je miris jasmina u toj zimskoj večeri, mirisi, boje i zvukovi klavira su se sjedinjavali u čudesne nijanse jednog davnog ljeta. Sjećanja su bila tu u njoj, ali su bila vanzemaljska, zagrljena svijetlošću, koja kao da je dolazila iz dalekih galaksija, a opet je bila tu, osjećala je njene dodire, kao sretna milovanja.…
ZANJI BEFEL IZ METROPOLE OVEGA PRIMALIĆA
piše: Jadran Šantić Šangarelo
Evo štioci dragi uskrsa san izgleda ka i Lazar poza puno vrimena. Kako? Pa bome lipo jerbo se nisan javja jušto 5 miseci, pet dugi miseci šutnje ča meni baš ne leži.
Ma kvragu reka san dosta san prin laja pa su me i neki pjucali pa san sada puno muča i mislin da bi triba probudit one ča su se ujujali i zaboravili name i možda ču jopet čakod zalajat a oni če jemat škužu da me popjuvaju. Ajmo vidit.…
NEMOJ REĆI DA SI BIO MOJ
preko plavičasto usnulih polja mirisi stari stižuODLAZAK ČEHA, JA “ELEKTRIČAR”
piše: Filip Ćorlukić…iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Osim drugih, otac je negdje nabavio jednu izrazito malu vrstu kokoši, koje smo zvali «cvrke». Bili su lijepi, često šareni, a izrazito borbeni. Vrane su nam često od običnih kvočaka znale ugrabiti po neko pile. Od male cvrke nikada. Premda nije bila ništa veća od vrane, na svaki je pokušaj napada toliko skakala i vrištavo cvrčala, da je vrana odustajala. Imali smo samo jednog pijetla. Bio je bijel. Taj je pjetlić lovio svaku priliku da uđe u kuću, dođe pred veliko ogledalo, a kada u ogledalu ugleda svoga «suparnika», prosto podivlja. Skače, vrišti i kljunom udara svoju…