Duboko i bolno me je dodirnula ta vijest, o smrti Emilovoj, slomilo se nešto u meni, javio se onaj bol kao kada izgubiš nešto vrijedno, nešto što ne možeš ponovo naći
Drago Oršić
Ni samome mi ne ide baš najbolje, što se zdravlja tiče, pa moji pogledi često, u ovo jesenje jutro, sa strahom šaraju tmurnim nebom, jer svaka promjena vremenskih prilika neugodno biva popraćena posebnim bolom na operiranoj kičmi koji je jako teško opisati.
Vraćam se iz dnevnog boravka, gdje promatrah nebo i palim kompjuter. Kao i gotovo svako jutro, prelistavam dnevne novine, mahom Večernji, pa sbplus, hr glas berlin i druge vezane uz domovinu…
„Ah, ta Sveta Klara“-pisao je Emil Cipar u travnju i lipnju na SBplusu i Hrvatskom Glasu Berlin opisujući sadnju vinograda u Stupničkom brdu na predjelu nazvanoj po ovoj svetici koja je prije 800 godina, zahvaljujući velikom obiteljskom bogatstvu, imala sve preduvjete da bude član ondašnjeg jet seta.
Zavičaj! Što je ljudima zavičaj?
Njih trojica, Ivo, Mato i Jozo živjeli su u istom selu. Bili su gotovo vršnjaci. Koja godina gore ili dolje nije bitnije utjecala na njihovo prijateljstvo.
Bila sam ptica južnih gora. Ptica Neznanka (tako me Robovlasnik zove). Ptica pjevica. Znam to, iz dubine vremena jer, često se sjećanja vrate: