“Filosofirati znači u ljubavi težiti prema ljepoti, istini i dobroti, nastojati oko njihovog stalnog posjeda te napokon začinjati i rađati u njima, za volju besmrtnosti. Takav je tajni nauk o erosu – ta erotika – kojim Sokrat biva podučen od Diotime, svećenice iz Mantineje…” (Marijan Cipra 1978.)
piše: Dijana Jelčić-Starčević
Jezik tvojih dlanova otvara okna moje kože i tišinom razbija zvučni zid iza kojega se krije šapat vječnosti. Volim bezvučje tvojih milovanja koje uranja u disonance uzbuđenja i pretače ih u suglasje tkiva i žudnje.
Osluškujem tišinu i čujem pjev barskih ptica koje nahranismo u dolini zelene rijeke. Slika Arkadije izranja iz galerije sjećanja i prelijeva se rapsodijom boja krvnim žilama i preslikava u srži ovog trenutka ljuvene divote. Mjesec tihuje nježnim osmijehom …
Gazeći po snijegu
Sviće,
Glavni likovi ovoga teksta dvojica su mladića, obitelj jednog od njih, Županijski sud u Šibeniku, a radnja se dogodila i još uvijek se događa od 2011. sve do danas. Mjesto događanja grad je Šibenik.
Dragi čitatelju, vjerujem da si upoznat s predstojećim događajem – Noć knjige.
U toj nam je kući zaista bilo lijepo i zanimmljivo, ali je i taj stan ipak bio pretijesan za šesteročlanu obitelj. Ne znam gdje je tko spavao, ali se sjećam da je za mene svako veče postavljana postelja na podu. Žujo je bio siguran stražar pa su ljeti ulazna vrata uvijek bila otvorena. Uz Žuju, mi smo negdje nabavili jedno malo bijelo štene, pa čim bi se ujutro pojavilo sunce, ono bi utrčalo u kuću, došlo do mene i počelo me buditi ližući me po licu.… 
Na kraju naše ulice stanovale su sestre Anica i Marica. Anica je pohađala prvi razred osnovne škole, a Marica još nije išla u školu.
U kaminu je pucketala vatra, plameni jezici su ostavljali tajnovite sjenke na zidovima hrama. Na stolu je gorijela svijeća. Nježni zvuci su ispunjali prostor. Na zidu je kuckao sat, jedini znak prolaznosti vremena. Udisala je miris jasmina u toj zimskoj večeri, mirisi, boje i zvukovi klavira su se sjedinjavali u čudesne nijanse jednog davnog ljeta. Sjećanja su bila tu u njoj, ali su bila vanzemaljska, zagrljena svijetlošću, koja kao da je dolazila iz dalekih galaksija, a opet je bila tu, osjećala je njene dodire, kao sretna milovanja.… 
Evo štioci dragi uskrsa san izgleda ka i Lazar poza puno vrimena. Kako? Pa bome lipo jerbo se nisan javja jušto 5 miseci, pet dugi miseci šutnje ča meni baš ne leži.