događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Marija Kukić
Sjedio je svakodnevno na napola porušenim kamenim stubama staroga dijela grada.
Ni ljetne zapare, ni sunce što nemilice prži, ni studen što se uvlači u kosti, ni ledena kiša, ni olujni vjetar… nisu ga mogli spriječiti da zauzme ‘svoje’ mjesto, tu na tim oronulim kamenim stubama koje su izgledom sličile njemu – starcu duge sijede brade, ispucanih ruku, izboranog lica, ali mladenačkog duha i zvonkoga glasa.…
Nela Stipančić Radonić
S povojima oblaka na glavi
i začuđena pogleda
otvaraš krišom jedno oko na mjesečini
kad sve pozaspi, a Ti zuriš s nevjericom,
jer ne prepoznaješ više svijet oko sebe;
Nekamo su skrili od Tebe i jesen, i ljeta, i proljeća
te gladnu, bosu i samu na zimi Te ostavili,
okruženu pod injem smrznutim pogledima
da zaboraviš što lakše na sve što je bilo…
“Martinje” je proslavljeno i u Osijeku
piše: Slavko Žebić
Osijek/ Jedanaesti studenoga nadnevak je spomendana sv. Martina, biskupa koji je dignut na čast sveca. Ali u našem puku slavi se i kao nadnevak krštenja mladoga vina. Legenda kaže da sv. Martin nije uživao u vinskoj kapljici, no ipak ga je puk vezao uz vino.
Uz vino vežu i sv. Vinka, koji također nije uživao u vinu, ali vjerojatno zbog imena, a…
piše: Marija Kukić
Raslo je mlado djevojče u seoskoj, pravoj šokačkoj obitelji. Bila je slaba, krhka, nerazvijena… Ručice joj bijahu nježne i nejake, kosa kovrčava, bujna poput olistale krošnje u proljeće.
Napunila je šesnaest godina. I tada je odlučila sagraditi s nekim svoje vlastito gnijezdo. Zagledao se u nju mladić, dvadesetak godina stariji od nje. Nemirnog duha, sit osamljeničkog života, pun životnog iskustva odlučio je zavesti Maricu, a kasnije, zbog njenog neiskustva i mladosti, pokoriti je i prilagoditi svojoj volji.…
Priče iz Dalmacije
piše: Dragica Šimić
– Nisan sritna, rekla je.
– Nisam sretna zvuči puno blaže od “nesretna sam”, odgovorih ja.
Prošle smo kroz dvorište puno maslina, ljetna žega je bila na svom vrhuncu i ona je upravo ispratila svoje goste iz Australije, nekadašnje prijateljice koje svake godine dolaze godišnji odmor provesti u domovini, na Jadranu. Susrela sam ih na dolasku,…
tekst: Ruža Silađev …Iz knjige “Divani iz Sonte”
Beru se kukuruzi. Međ‘ kukuruzma bundive. Velike, male, turkinje i ‘ne crvene za marvu. Kad naidemo na male o’ma mislimo na našu dicu doma. Snotamo od koje će kako kandelo ispast za ‘voga našega maloga, jel za noga. A, kandelima za Sisvete su se radovali ka’ su bili mali i naši dide i prandide.
Otkad znamo za se na Sisvete poslipodne, očevi, stari i dide imu „dužnost” pripolovit i izdubit male bundive, samo turkinje, što…
Iz naše arhive/ objavljeno 29.11.2012.
tekst i foto: Emil Cipar
U Osijeku je sve drukčije, a opet nekako sve isto kao u Brodu. Kada nosim fotoaparat sa sobom, otkrivam puno simpatičnih detalja na pročeljima kuća iz secesijskog doba. A takvih je u Osijeku da ti pamet stane.
Osječani su susretljivi i rado pomažu strancu, ali nisu na strance baš tako navikli. Svaki Osječanin je bio u nekom drugom gradu Hrvatske, ali građani drugih gradova rijetko su bili u Osijeku.…
POTRKA III
piše: Dragica Šimić
Poslije te noći više ništa nije bilo isto. Sva ona pitanja koja si je do sada dječak postavljao u vezi odlaska u daleku zemlju, strahovi i nade poprimila su drugačiji oblik.
Shvatio je da ne pozna ni ovaj svijet u kojem se nalazi i kao da je odjednom i po prvi puta ugledao ponovo ona čudna slova i znakove na grobovima, stare crkvice pored kojih je prolazio u svojim čestim jurnjavama zaseocima, teška mesingana zvona na njima sa čudnim, uklesanim znakovima, tri stare kule na vrhu…
piše: Marija Kukić
Kao što se u prirodi izmjenjuju godišnja doba, tako se i u čovjekovom životu izmjenjuju proljeća i jeseni, ljeta i zime.
Postoje sati, dani, tjedni, mjeseci… kada u životu prevladavaju samo jeseni i zime, a tada… odjednom zasja sunce i rastjera turobnost, rascvjeta cvijećem, zacvrkuće pjevom, zamiriše proljećem, ugrije ljetom.
POTRKA/ II. dio
piše: Dragica Šimić
Barba je sahranjen drugi dan kako je to i običaj u kršćanskome svijetu.
Noć prije, obučeno u najbolju odjeću koja se čuvala samo za ukop i odlazak na misu u staru gotičku crkvicu, u hlače od crnog, krutog sukna i bijelu košulju, s rukama preklopljenim na grudima, sklopljenih vjeđa koje su čuvale zadnje misli i kolebanja; mirnog, bijelo kamenog lica iz kojeg se život i duša ljudska povukla u neke druge dimenzije kao kad bura ostavlja mora i nakon njenog odlaska…