događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Marija Juračić
Crkao mi auto pa zamolih zeta da me odvede do neke butige kupiti spizu. Pogledao me upitno, ali šuti.
Znam, misli da sam tih 200 metara do tržnice ili 100 metara do prve samoposluge mogla proći i pješice, ali šuti pa šutim i ja.
Prolazimo pokraj prve samoposluge i ja mu kažem da nastavi voziti, prolazimo pokraj druge i ja mu kažem da nastavi, pa se stvar ponavlja i pokraj treće i pete.…
piše: Marija Juračić
Kaže mi zet da šuti, jer sam mu rekla da u kuću smije donositi samo dobre vijesti, a kako mene nogomet ne zanima, a druge dobre vijesti ne nalazi, onda radije šuti.
Brzo povlačim svoj zahtjev i tako opet nevezano pričamo o svemu i svačemu, o onome što se sȃmo nametne, što društveni život donese. A upravo je donesen diskriminatorski zakon o zabrani napada na liječnike, čak i ako dotični grubo i degutantno vrijeđa svoje pacijentice.…
piše: Marica Žanetić Malenica
Koliko god u stanu imala ormara, plakara, spremišta ispod kreveta, kutija i kesa za vakuumiranje, meni, baš kao i većini žena, uvijek nedostaje mjesta.
Vjerovala sam da ću ovaj problem riješiti preuređenjem stana, kako bih se dočepala više korisnoga prostora. Nakon što sam to učinila nekoliko puta i uvjerila se u svoju zabludu, ostalo mi je jedino da jednom godišnje, u pravilu pred ljeto, obavim inventuru svih prostora u kojima mi obitava odjeća. I tada se haljine, hlače,…
piše: Filip Ćorlukić… Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
U Maglaj sam stigao vlakom oko deset sati. Na željezničku je postaju pred svaki vlak dolazio tvornički kombi kojim sam se odvezao uzvodno uz rijeku Bosnu, u oko dva kilometra udaljenu tvornicu.
Lijepa upravna zgrada bila je stotinjak metara udaljena od porte. Vozač mi je rekao da je kadrovski odjel na prvom katu, a kad sam tamo službenici rekao zašto sam došao, ona je nekog nazvala putem telefona i rekla mi da će me primiti drug direktor.…
piše: Viktorija Banić
Prvi stol koji svi, doduše nesvjesni, susretnemo u životu je onaj prilikom dolaska na svijet. Na njemu se u tom trenutku nalazi mama, a ispred njega još jedna jako važna osoba koja nas prva spretno prima u ruke i obznani svijetu da smo stigli…
Nakon toga uslijedi cijela parada stolova za prematanje, pregledavanje i što sve ne, sve do onog posebnog stola na kojem će samo jednom u životu stajati velika, najposebnija torta sa jednom svijećom koja označava tvoj prvi rođendan, tvoju prvu…
piše: Marija Juračić
„U Zadru prebilo novinara“, kaže mi zet u poznatom dalmatinskom žargonu izostavljanja subjekta u rečenici.
„A što ne bi novinara?“ pitam ga ravnodušno, “kad može curu od pedeset kila, što ne bi moglo novinara? I kakva ti je to vijest? Vijest bi bila da je novinar prebio čitatelja koji se ne slaže s njegovom objavom. Osim toga, kažu, batina je iz raja izašla. Ima odgojno djelovanje.“…
piše: Filip Ćorlukić... Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Došla mi je u posjetu supruga Olga, pa sam dobio jedan da slobodno. Stanovali smo i hranili se u hotelu. Prije polaska razgovarala je s pukovnikom Lukićem i pitala ga zašto me još ne puštaju da se vratim u Vitez. Rekao joj je da sam im potreban i da svim silama nastoje da me vrate nazad u tvornicu, ali da su se pojavili nekakvi problemi koje još treba riješiti.
Šetali smo gradom i kad smo prolazili pored Gradske knjižnice ušli smo unutra, ja sam se učlanio i uzeo knjigu “Engleski bez muke”, a…
piše: Marica Žanetić Malenica
„Je li mi sada sve oprošteno?“
Rijetko kada sam izgovarala ovu rečenicu, ali toga dana jesam. Nije to bio običan dan. Slavili smo 50-i rođendan mojega mlađeg brata, kojemu sam odabrala ime, tako su barem roditelji kazivali.
Uz pjesmu u desetercu, ispjevanu za tu prigodu, darivala sam ga i nečim sasvim neočekivanim. Ispred njega sam na stol stavila emajlirani polulitarski lončić, jedini koji se stidljivo pritajio između…
piše: Marija Juračić
Optužili me da pišem samo o lošim potezima naše vlade, da izjave naše lijepe predsjednice nazivam školskim zadaćama, Sabor mi je neučinkovit, narod čudan…
Nakon tolike kritike shvaćam da sam ja čudna i da ne znam vidjeti dobro, čak ni kada me po kičmi tuče.
I sada, već mjesec dana šutim, jer tražim nešto dobro u našem javnom životu, ali sve dobre stvari kao da imaju neko drugo…