Možda se nekome i danas to događa…
Ova priča Emila Cipara emitirana je 23. kolovoza 2012. godine na Hrvatskom radiju, u programu Glas Hrvatske, u emisiji Hrvatima izvan domovine a u spomen na Emila (u povodu njegova preranog odlaska) ponovljena je u eteru 16. listopada 2014. godine. Objavljena u knjizi “Ono malo duše” 2015. godine.
Iz naše arhive ...objavljeno 17.01. 2009. godine
napisao: Emil Cipar
foto: Sonja Breljak
foto: Sonja Breljak
Božić 2006. U prenatrpanom “Kadettu”, vozim se iz Remscheida prema Slavonskom Brodu.
Bezbroj puta vozio sam tu relaciju. Poznajem sva odmorišta, profil ceste, čak i osoblje u nekim restauracijama na putu. Znam koliko ću potrošiti benzina, gdje ću kontrolirati ulje……
Plavetnilo, brodice, valovi, sunce i toplina koja meko obavija. Od te se topline i blagosti topim, zaranjam u ljepotu…
Ne treba mene puno nagovarati na putovanje, zapravo, ne treba uopće. Ponekad je dovoljna tek jedna riječ kao okidač za odlazak ili barem planiranje istog u neku zemlju, grad… ili, pak, na otok.
Berlin/ Stižu mi ovih dana, sasvim friško, vijesti s druge strane svijeta. Iz daleke i egzotične Indije. Tamo se, naime, na jednomjesečno, studijsko putovanje, zaputilo jedno od moje djece. A čini se, slijedit će poslije i cijela studijska godina.
Kada je zazvonilo sa tornja crkve Sveti Lovro u Sonti drugo zvono u 9.30h za Veliku misu, zaplakalo je dijete sa fotografije potvrđujući svoj dolazak na svijet. Dogodilo se to 25. prosinca, 1963. godine, na prvi dan Božića, samo 100 metara od crkve u lokalnom rodilištu.
Čula žaba da će u dvorcu bal praviti, baš se i njoj ide tamo se isplesati. Obula žaba štiklice, stavila oglicu i naušnice, obukla haljinu na šljokice.
Mȅni Baba i mȅni Mȁt
Kolovoz se bio poprilično primakao rujnu, a ja sam još uvijek bila na Braču gdje sam s kćerima, unučadi i laptopom ćutila blagodati otočna ljetovanja. Uživanciju sam svakodnevno dijelila i s poznanicama koje se, tijekom ljetnih mjeseci, poput mene, usidre u Mircima, našem malom i mirnom mjestu.…