događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Marija Juračić
Od kada imam mail, moj je svijet postao šareniji. U onom pozitivnom i negativnom smislu.
U mom staromodnom svijetu bilo je nezamislivo pisati nepoznatoj osobi, a evo sada, kao da smo svi rod rođeni. Prvo mi je počela pisati američka vojska. Masovno. Bilo je tu običnih vojnika, admirala i generala u sjajnim uniformama i s laskavim riječima. Poučena ponašanjem nekih naših generala, nisam odgovarala pa su pisma vremenom jenjala.…
piše: Marija Juračić
Pita me unuk, tko je elita u Lijepoj Našoj?
Na svoj dječji način pita, jesu li to slavni i bogati o kojima pišu naši tabloidi?
Pišu o gabaritima njihovih tijela, njihovih vila, kupovini šeste nekretnine, imenima njihovih mačaka, torbacima koje nose, skijalištima na kojima se sunčaju, jahte na kojima rastežu svoje silikone, pišu o njihovim ljubavima, rastavama, političkim stavovima, uličnim sukobima……
tekst: Dragica Križanac
Dijana je žurila u rodno selo posjetiti oca. Danas je navršio osamdeset i treću i kupila mu je dar za rođendan. Tabakeru za cigarete. Oslobodila se svih obaveza za taj dan i odlučila ga provesti s ocem. Osjećala se malo kriva, jer je u posljednje vrijeme bila vrlo zauzeta i nije ga baš često obilazila.
– Ostaću sve dok ne padne mrak, mislila je.
Otkako je majka umrla prošle godine živio je sam. Mlađi Dijanin…
Nakon predsjedničkih izbora
piše: Marija Juračić
Završili su predsjednički izbori. Za neke očekivano, za neke neočekivano. Sada su se na naš medijski prostor sjatili mnogi analitičari, politički stručnjaci, glasnogovornici stranaka, da utvrde tko je kriv za poraz jedne političke opcije. Izbacuju općepoznate mudre misli o trećem igraču koji je poremetio predviđene kalkulacije, učinio bezvrijednima sačinjene križaljke i to samo jednim bojnim pokličem.
Spominju ulogu jedne biračke grupacije koja je iskazala povjerenje …
tekst: Dubravka Lisak
U doba stare Jugoslavije vjeronauku nije bilo mjesto u školi. Ne sjećam se da nam je itko u školi ikad pričao protiv Crkve, samo su te dvije stvari bile strogo odijeljene. Vjera se učila kod kuće i na vjeronauku u Crkvi.
Bake su nas učile moliti najjednostavnije i najčešće molitve. Očenaš, Zdravomariju… pa ipak, moja obitelj nikad nije redovito išla u Crkvu na misu. Nije da nismo bili vjernici. Išli smo na hodočašća u Mariju Bistricu, mi djeca smo voljeli svibanjsku i …
piše: Marica Žanetić-Malenica
– Majko, mislim da je došlo vrijeme – govori mi uznemirenim glasom mlađa kći ušavši užurbano u stan jednog prosinačkog ponedjeljka 2019-e.
Skačem kao šilom ubodena s kauča na kojemu sam, opružena i ugodno ušuškana u toplu dekicu, jednim okom gledala u televizijski ekran prateći kviz Potjera, a drugim u umjetno drvce koje mi zadnjih godina vrlo uspješno, u mjesecu blagdanskog šarenila i šušura, glumi bor.…
piše: Ognjenka Kalajdžić
Divno vrijeme, ni vruće ni hladno. Svjež vazduh poslije kiše pa mi je baš prijao. Sjedila sam na balkonu, u stvari na maloj terasi jer je stan u prizemlju.
Posmatram sve oko sebe. Ptice se usproletale. Lete s drveta na jedno drugo drvo. Malo bolje pogledah, nose nešto u ustima. Čupkaju svoje gnijezdo.
Svašta, nikad to nisam vidjela. Grančice i otpatke slažu na drugo…
piše: Bosiljka Schedlich
Berlin sam brzo upoznavala. Svaka dva tri mjeseca selila sam se iz jednog dijela grada u drugi. U dva sam Telefunkeova doma stanovala dok sam radila kod Telefunkena, a kad sam kao tumačica radila za firmu Siemens stanovala sam u njihovim domovima.
Moj posljednji, osmi gastarbajterski dom, bio je Telefunkeov. Bila je to lijepa secesionistička zgrada na uglu Wielandstraße i Mommsenstraße, usred građanskog Charlottenburga. Tu sam bila upraviteljica.
U jesen 1971. ženama sam obično oko 16 sati dijelila poštu i nakon toga bih se ponovo zadubila u referat za studij. Jednoga dana me iznenada trgnulo zvono s ulaza u zgradu. Otvorila sam teška, drvena vrata i s nevjericom ugledala moju majku.
Stajala je s torbom u ruci, licem okrenuta prema automobilu, iz …
piše: Marica Žanetić Malenica
Sjedim u jednom od gornjih redova velike amfiteatralne dvorane Filozofskog fakulteta u Zagrebu i sa suprugom i mlađom kćeri pratim ceremoniju promocije studenata različitih usmjerenja. Čekam, tog proljetnog dana 2002-e godine, da na red dođu novopečeni psiholozi, diplomand jednog od najpopularnijih, ujedno i najtežih studija, među kojima je i naša starija kći.
Dok u novom kostimiću, koji mi je za tu prigodu sašila moja susjeda, iščekujem poziv upućen psiholozima, prisjećam se …