piše: Filip Ćorlukić …iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Oko deset sati čula se jaka eksplozija iz područja kolodvorske zgrade. Uskoro smo čuli da su partizani dinamitom otvorili skladišnu blagajnu, to je ona od koje otac imao ključeve. Nešto kasnije došla su na vrata našeg stana dva partizana. Kad im je majka otvorila vrata uljudno su pozdravili i pitali je li drug Stipo kod kuće, na što im je majka ustrašeno rekla da je otišao na gradinu i da se još nije vratio. A je li šta ostavio za nas – pitali su i dalje ljubazno. Rekla je da jest, ali to ona ne može skinuti, pa neka se jedan od njih popne gore i uzme.…
Dobro pazite o čemu pred djecom pričate. Eto, nešto prije nedjeljnog obiteljskog objeda, moj je zet spomenuo kako je moj unuk u zadnjem mjesecu nastave pokvario svoje ocjene i završio razred samo s vrlo dobrim uspjehom.
Oprost je vrlina hrabrih. (Indira Gandhi)
Premda smo bili svjesni da oko nas već dvije i pol godine traje rat, pa i pored različitih ograničenja, posebno u snabdijevanju; u Tuzli je sve do narednih događaja, vladala pretežno mirnodobska atmosfera. Međutim, rat sa svim svojim nevoljama i strahovima stigao je je konačno i u naš grad.
Pamtim samo sretne dane…
U poslijepodnevnim satima konačno se zaustavismo na parkiralištu u Zemunu uz samu obalu Dunava. Tamo nas je dočekao član župne zajednice. Pješačili smo pedesetak metara i našli se u dvorištu župnog stana i crkve.
Neposredno prije završetka školske godine posjetio nas je prof. Demer. Mi smo uvijek imali dobre rakije iz našeg šljivika u Vrhovima, a volio je popiti pa nas je češće posjećivao. Ovaj puta se odmah nakon pozdrava – Hvaljen Isus, obrato meni: “Filipe čestitam”, uhvatio me je za rame i poveo prema stolu, a nakon što je majka donijela rakuju, on je nastavio pričati.