tekst i foto: Sonja Breljak
Berlin/ Jesenje jutro 4. studenog, jeseni gospodnje 2012. I duga, prometna Leipziger
Strasse utihne pomalo u ovakva nedjeljna jutra. Žuto lišće šušti pod nogama prolaznika. Lijep je moj grad, topal, svijetao, širok. U njemu ima mjesta za sve raznolikosti. I moju, skromnu dušu koja se u njem sklonila, obikla, svikla ……





Zagreb je bio dugo godina grad pod Austrijom i Austro-Ugarskom. Tu su bile austrijske upravne, vojne i djelomično industrijske strukture, a s njima i utjecaj austrijske verzije njemačkog jezika.Građanski trgovci se obraćaju mušterijama arhaičnim austrijskim pozdravom: Mein Bücken, što je iskvarena verzija austrijskog njemačkog, koja se u Zagrebu čitala kao majn bokn ili moj naklon. S vremenom, paralelno su se razvijale obje verzije tog pozdrava, ali i odzdrava, tako da se pojavljuje i skraćena verzija: bokn ili naklon, a u susretu i skidanjem šešira. Od tog
Berlin/ S prilično sumnje krenuh na izvedbu igrokaza prema knjizi naslova “Svi me vole samo tata ne” autora vlč. Đure Zrakića. Igrokaz su priredili mladi župe svetog Ante Padovanskog iz Sesvetskih sela. Naime, njih 19, koje je predvodio kapelan Vladimir Kerečeni, doputovalo je u goste (dva dana) mladima iz Hrvatske katoličke misije Berlin. Zašto, otkud moja sumnje …pitate sigurno. E, pa eto, knjigu sam čitala, davno, davno, čini mi se…