piše: Viktorija Banić
Subotnje prijepodne. Pod tramvaja išaran kapima prve prave jesenske kiše pobjegle sa sklopljenih kišobrana. One veće i teže kapi nalaze svoj put do lokvica od mokrih cipela i u njima presijecaju zarobljenu i zaboravljenu prašinu proteklog ljeta.
Umirujuće ritmično ljuljanje i zastajkivanje između dva stajanja. Zrak zasićen i gust, mokar. Ispunjen zvukovima mobitela, prometa i ponekim riječima istrgnutim iz konteksta više ili manje smislenog razgovora nepoznatih suputnika.…