piše: Dijana Jelčić Starčević
„Radius Alepha je bio neka dva ili tri centimetra, ali kosmički prostor je bio tu u nesmanjenoj veličini. Svaka stvar (recimo, Mjesec, ogledalo) bila je beskonačno mnogo stvari jer sam je ja jasno vidio iz svih točaka u svemiru. Vidio sam prostrano more, vidio sam zoru i sumrak, vidio sam ljudsko mnoštvo Amerike, vidio sam prosrebrenu paukovu mrežu u središtu jedne crne piramide, vidio sam oronuli labirint (u Londonu),….“
Svaki jezik tvori spisak simbola; da bi se njima baratalo, sugovornici moraju imati zajedničku prošlost. Kako da drugima prenesem beskonačni Aleph što ga moje bojažljivo sjećanje tek ovlaš zahvaća? U sličnoj nevolji, mistici su se utjecali mnogobrojnim znamenjima; da označi božanstvo, jedan Perzijanac govori o ptici koja je, na neki način, sve ptice; Alanus al Insulis, o kugli kojoj je središte posvuda a obodnice nigdje; Ezekijel, o anđelu s četiri lica, koji se istodobno obraća i Istoku i Zapadu, Sjeveru i Jugu. (Ne navodim uzalud ove nepojmljive analogije; one se, donekle, dotiču Alepha), Jorge Luis Borges.…
Dragi prijatelji Hrvatskog Glasa, prigodom Božića i Nove godine želim vam radost u srcu i puno uspjeha.
Bijaše jedno zrcalo, u njemu orhideja
Nova godina 2017. nije dobro počela za one koji bi, barem svi tako ističu, trebali biti budućnost Hrvatske.
Probudih se, otvorih prozor, kad gle! Ulice, krovovi, drveće, grmlje… sve se od prvog snijega zabijelilo. Napadao te noći podosta. I sve nas iznenadio.
Prije deset godina, prilikom uređenja kapelice svete Klare, svećenik je dao mom suprugu stari kip Majke Božje koji je u kapelici bio 70 godina. Bio je u vrlo lošem stanju.
Zet mi je za Božić poklonio knjigu “Liječnik u vašem domu“. Dobro zna da godinama izbjegavam svaki dodir s liječnicima, bilo kakvim lijekovima, pripravcima i slično. Složila sam nasmiješenu facu, zahvalila i stavila knjigu na počasno mjesto među već otišle pisce nadajući se da njima knjiga neće smetati.
U noći
BiH sve više puni stranice stranih novina strahom od ekstremnog islama u toj zemlji.
Stuttgart/ Sve manje Hrvata, pogotovo generacija iz 60-ih godina prošlog stoljeća, odlazi u Hrvatsku na proslavu Božića i Nove godine. Mnogima su roditelji preminuli, a kuće ostale same, prazne i hladne. Nema ih tko zagrijati ni vatru naložiti. Mnogi su odlučili proslaviti Novu godinu u zemlji domaćinu.