tekst: Dijana Jelčić – Starčević
Zaustavljeno u sjećanju naše naglo ljeto se obnavlja. Znakovima zbilje potvrđuje svoju istinitost. Dan se kotrlja zemljinom ekliptikom iskreći prolaznost vremena i postojanost čuvstva koje se u meni umnaža. Jedno obično poslijepodne se objavljuje prividom čarolije iznjedrene iz magije srca.
Ništa se ne događa i događa se sve. U tišini prostornosti ćutim tvoju blizinu iako nisi uz mene. U ovitku uspomena blješti tvoj lik, sjaje ćilibarski fenjeri u kojima vidim san one davne ljetne noći. Promatrali smo smjenu sunca i mjeseca. Morske orgulje su narušavale muk sutona. Mjesec je sjao samo za nas. Uzburkavao dubine u plimu strasti.…