piše: Božica Jelušić
foto: arhiva autorice
Ljeto, odlazak na polje na drvenim seoskim kolima: konjska ili kravska zaprega. Miris životinjskih sapi, dosadne muhe i obadi. Rascvali grmovi, raskošni kao seoske mladenke.
Mama je mršava, mlada, ima lijepe i zabrinute oči. Ona kopa po žarkom suncu, na našoj zemlji u “Ogradi”. Sjedim u sjeni neke bujne živice, jedem bobice gloga.
Po dolasku doma, daju mi hladno mlijeko s udrobljenim kruhom. Osvježava me u vrućini. Jesmo li imali mačku? Ne sjećam se. Čitam uz petrolejku, spavam na širokom krevetu, gdje ispod ponjava i blazine punjene perjem šuška dobra, tvrda slamarica.…
I kad mi je s vama lijepo
Dan antifašističke borbe je državni blagdan u Republici Hrvatskoj koji se slavi 22. lipnja.
Trier/ Nema toga majstora svjetla i toga režisera, koji mogu takvu dinamiku, kontrast, napetost, izazov, nepredvidivost… napraviti kao što to Priroda radi. Iz minute u minutu smjenjuju se nove (neočekivane) slike s prekrasnom igrom svjetla i sjene, a sve u rasponu od svjetla od kojega bole oči kao u policijskom ispitivanju, do neugodnog osjećaja mraka i kraja svijeta. I tako to desetke puta (do sada, a preostalo je jos tri sata dana).
stavljam ti ruku
Ovaj tjedan, jedno jutro pijuckam kavicu, laganini, konačno mi je sjelo da sam penzić i da mogu bez trke guštati u vremenu i kavici. Bez dobre glazbe nema dobrog dana, pa tako i meni, slušam radio malo tiše jer moj penzić još spava. Kad u eteru čujem ženski glas koji se javlja iz prometa: „Javljam se od tu i tu, uz mene vozi mladić ne stariji od dvadeset godina, mercedes A klase najnoviji i cijelim putem ne vadi prst iz nosa, ne mogu više gledati, morala sam se javiti.“ Smijeh u studiju radio stanice,bez komentara. Shvatila sam da je prevezao put s jednog kraja grada ne drugi kraj.
… 
Zavičaj! Što je to?
Ispod starog mosta, sagrađenog još u vrijeme kad je car Konstantin, proglasio Kršćanstvo državnom religijom Rimskog carstva, u debeloj hladovini rimske građevine i dvije velike lipe, sakupljaju se svakodnevno trierski beskućnici i socijalni problemi. Ima ih dvadesetak, različitih godina, pretežito muški, ali nađe se i poneka žena. Uživaju u toplini ljeta i svježini koja dolazi sa Mosela. Istovremeno su tužni i uplašeni, jer znaju da će ova idila trajati kratko. Jos dva mjeseca, pa ponovo kiše, hladnoća, magla i snijeg.