(O) ŽENAMA, S LJUBAVLJU

piše: Bosiljka Schedlich

bos-mamaNenadano, kako je došla, tako je i otišla. Jedni prijatelji su je doveli, a drugi su je odveli.

Tako je prekinuto tek započeto upoznavanje i zbližavanje dviju žena, majke i kćeri, njihovi mali razgovori i dogovori o jelu i učenju, o posjetama. I o onome što je bilo ranije, posebno u majčinom djetinjstvu i mladosti. A što mi je bilo najdraže slušati.…

više

IZNENAĐENJE

piše: Bosiljka Schedlich

mamaBerlin sam brzo upoznavala. Svaka dva tri mjeseca selila sam se iz jednog dijela grada u drugi. U dva sam Telefunkeova doma stanovala dok sam radila kod Telefunkena, a kad sam kao tumačica radila za firmu Siemens stanovala sam u njihovim domovima.

Moj posljednji, osmi gastarbajterski dom, bio je Telefunkeov. Bila je to lijepa secesionistička zgrada na uglu Wielandstraße i Mommsenstraße, usred građanskog Charlottenburga. Tu sam bila upraviteljica.

U jesen 1971. ženama sam obično oko 16 sati dijelila poštu i nakon toga bih se ponovo zadubila u referat za studij. Jednoga dana me iznenada trgnulo zvono s ulaza u zgradu. Otvorila sam teška, drvena vrata i s nevjericom ugledala moju majku.

Stajala je s torbom u ruci, licem okrenuta prema automobilu, iz …

više

PALAČA SUZA

piše: Bosiljka Schedlich

palace-of-tears-berlinBila sam jako uzbuđena i znatiželjna kad me Nena jedne subote pozvala na izlet u Istočni Berlin. Tamo sam kupovala već nekoliko puta, tamo skoro svi naši zemljaci idu u kupovinu. Hrana je jeftinija, može se dobro uštedjeti. A kad mijenjaš na zapadu, dobiješ za jednu zapadnu marku četiri istočne. S našim pasošem možeš bez problema prelaziti granicu, objasnila mi je. Samo se do ponoći moraš vratiti natrag.

Krenule smo podzemnom željeznicom. Vozile smo se od stanice …

više

ONO O ČEMU SE NE GOVORI

piše: Bosiljka Schedlich

bosaU Berlinu mi je sve išlo od ruke. Brzo sam učila, upijala jezik, kulturu. Moja majka je govorila: Sve možeš, što zaista hoćeš! Često mi je bila u mislima.

O svom novom životu pisala sam susjedima, barba Vinku i teti Boženi. Oni su se radovali što posjećujem koncerte i operu. Opisivala sam im grad koji su oni bolje poznavali od mene.

Iako nikada nisu bili u Berlinu, spominjali su muzeje i galerije koje…

više

LOŠA ZAMJENA

piše: Bosiljka Schedlich
njSiječanj je 1969. Već sam tri mjeseca u Berlinu. U pola četiri posao je gotov. Niz široko stubište radnici, uglavnom žene, naviru prema dvorištu i tamo se utapaju u vlažni, sivi suton. Hladna magla lijepi se na lice.

Uza zid tvorničke zgrade momak i djevojka dijele letke. Pozivaju na demonstracije u znak sjećanja na ubojstvo Rose Luxemburg i Karla Liebknechta prije 50 godina.…

više

IZ SELA U GRAD

piše: Bosiljka Schedlich
20190227_164750Dugo sam iščekivala to mjesto po imenu Grad, kuda je otac odlazio na rad u tvornicu.

Mislila sam da je tamo sve bolje, da tamo nitko nikoga ne tuče. Ne tuku muževi žene, ne tuku djecu. Ni životinje. Ne tuku ni djeca djecu, niti mlađima otimaju cipele i s njima igraju nogomet kad se raspadne lopta od starih krpa.

Jednog ljetnog dana u hlad ispred naše kuće sjeli su susjed Ante i još tri momka iz sela. Pjevali su.…

više

OČEKIVANJA

piše: Bosiljka Schedlich

bJednog proljetnog dana davnih 1960ih pored mene je po tek završenoj Jadranskoj magistrali prošao jedan mali automobil. Za sobom je vukao kućicu za stanovanje, koju sam tada vidjela prvi put.

Gledala sam za prikolicom dok je nestajala iza okuke i dugo razmišljala zašto ljudi putuju. Ljudi iz mog sela nisu putovali. Odlazili su u grad samo kad su morali nešto obaviti.…

više

DOLAZAK

piše: Bosiljka Schedlich
bosiljkaNiz metalne stepenice iz aviona silazimo u neki drugi, svježiji zrak, na istočnoberlinski aerodrom Schönefeld.

Dugo stojimo u velikoj dvorani. 80 žena skida svoju prtljagu s crne, pomične trake. Neki koferi su veliki i teški. Ja sam imala samo jednu malu torbu i preko ruke narančasti kaput.

Krećemo!, pozvao je glas. Ulazimo u sivi autobus i nakon kratke vožnje stanemo. Motor se gasi. Granica! …

više

ODLAZAK

Kako je počeo, razvijao se i kuda vodio, svojevrsni, gastarbajterski život kojim su, na ovaj ili onaj način, živjeli brojni naši ljudi sredinom i s kraja prošloga stoljeća. Bilo je to dugo putovanje.
 .

piše: Bosiljka Schedlich

20190204_120330Već kao dijete sam htjela otići u grad, onaj nepoznati daleko iza brda, tamo gdje je drugi, pravi život. I gdje u tvornici radi otac.

Mi djeca, živjeli smo s majkom i bakom u malom selu. Ljudi su tamo bili kršu slični, istovremeno kruti i mekani.

Trčala sam za ocem kad bi krenuo na vlak. Tri sata se išlo do prve stanice. I opet bi me ostavio.

Baka je govorila: „Stignit će ona do Brlina.“ …

više