događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Bosiljka Schedlich
17.12.1995.g., dva dana nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma o završetku rata Njemačka vlada donijela je odluku da se izbjeglice iz Bosne i Hercegovine moraju vratiti u svoju domovinu.
– Rat je gotov, sada mogu obnoviti što je srušeno. I mi smo tako radili nakon drugog svjetskog rata, govorili su političari.…
Zaklada Überbrücken pokreće projekte pomoći izbjeglima iz Ukrajine pa poručuju: “Pomozite i vi, podržite nas!”
prilog: Uredništvo
Berlin/ Bosiljka Schedlich, osnivačica i dugogodišnja ravnateljica SüdOst Europa Kultur E.v koja je za svoj rad dobila niz priznanja SR Njemačke, ujedno, s ponosom to kažemo, i naša suradnica u rubrici naslova “Put”, dirnuta kolonom izbjeglih žena i djece iz Ukrajine, iako je u mirovini, pokreće Projekte za savjetodavnu i terapijsku potporu u okviru “Stiftung Überbrücken”.
piše: Bosiljka Schedlich
Jedne subote 1988. godine, na sastanku žena u savjetovalištu Prelo kod Lucije redale su se smijehom protkane priče o ljetovanju na moru, u Slavoniji i Bosni.
Samo se Stoja nije veselila. Ona je uzbuđeno pričala da su njeni u Čačku zabrinuti, jer Albanci na Kosovu masovno siluju srpske žene. Tu se razgovor zamrzao i smijeh je nestao.…
piše: Bosiljka Schedlich
foto: privatna arhiva/Ksenija Hotic
Bitte hier unterschreiben, Vorname und dann Familienname. Und Sie, bitte hier, Vorname und dann Familienname, Schmidt geb. Marinković. Gut, danke.
Nakon mladenaca ispravu o vjenčanju potpisao je i matičar. Ustao je sa stolice i laganim pokretom ruku prisutne goste pozvao da ustanu te naglašavajući svaku riječ izgovorio:…
piše: Bosiljka Schedlich
Nakon godinu dana rada u Prelu kod Lucije Julijana van Dorp pozvala je inicijatore Prela na večeru. Došli smo Lucija, Srđ, Hartmut i ja. Postavljeni stol bio je umjetnički kolaž egzotičnih boja, oblika i mirisa, obasjan blagim svjetlom brojnih voštanica. Hvali i užitku, šalama i pričama nije bilo kraja.
Svijeće su bile skoro dogorjele, kad smo se premjestili u udobne fotelje i tu iz krhkih porculanskih šalica ispijali kavu uz slatko od dunja.
– Da, da, dobro je, po bakinom je receptu. Ali ne može se ništa usporediti s kolačima, koje mi žene donose u savjetovalište. Njihove tufahije, savijače, hurmašice, pite……
piše: Bosiljka Schedlich
Lucijin večernji poziv bio je pravo iznenađenje. Već godinama se nismo čule. Lucija je sredinom 1980ih iz Berlina odselila u Heidelberg. Zbog boljeg zraka, govorila je tada, kada su ljudi počeli zapažati da nam zrak postaje sve prljaviji. I da ga mi sami zagađujemo.
– Eto me sutra u Berlinu, imam neki seminar. Možemo li se vidjeti?
Glas joj je još uvijek bio zvonak i bistar kao voda u Plitvičkim jezerima, odakle je krajem 1960ih došla u Njemačku i studirala sociologiju.
Sljedeće večeri već je bila kod mene. Za čas smo se vratile u vrijeme dok je još živjela u Berlinu.…
piše: Bosiljka Schedlich
foto: privatni album autorice
Godine 1973. u berlinskom Zemaljskom sudu položila sam zakletvu za sudsku tumačicu. Od tada sam studirala i prevodila – usmeno na sudu, na policiji i na kongresima, a kod kuće – službene i privatne dokumente, optužnice, presude, izvode iz matičnih knjiga, svjedodžbe.
Tako je bilo i 1981., kada mi je u posjet stigao otac, kojeg sam još uvijek zvala ćaća, kojeg sam nastavila zvati ćaća i kad me kao dijete sa sela doveo u grad.
Bilo mu je drago kad bi poneki od mojih mušterija prihvatio ponudu i sjeo k njemu za stol u kuhinji, na cigaretu i kavu. Zanimalo ga je odakle je, kada i zašto je došao, da li je sagradio kuću kod kuće i kada će se vratiti. Bilo je to kao u Kaštel Sućurcu, gdje je s penzionerima na klupi uz more razglabao pitanja života i politike.…
piše: Bosiljka Schedlich
Početkom 1973. uprava Telefunkena je odlučila da će u svibnju zatvoriti dom za žene u Wielandovoj ulici, koji sam vodila i u kojem sam stanovala. Ponudili su mi da vodim dom s 250 žena i muškaraca. Odbila sam jer uz takav posao, studij ne bi bio moguć.
To se poklopilo i s Bertovom željom da s prijateljima iznajmimo zajednički stan i da stanujemo u Wohngemeinschaft, što je tada među studentima bilo moderno.…
piše: Bosiljka Schedlich
Vraćajući se s fakulteta, skrenula sam s Kurfürstendamma u Wielandovu ulicu i već izdaleka pred ulazom u dom ugledala Maricu i njenog momka Antu.
– Imamo lipu vist, nasmijano me dočekala Marica. Dobili smo stan, pa danas selin. Stvari su mi već u autu. Ne čudi se, vinčat ćemo se na lito kod kuće, dodala je možda zbog mog upitnog pogleda.
Već sam slično čula od pet drugih djevojaka. I one su se bile zaljubile i napustile dom.…
piše: Bosiljka Schedlich
Nenadano, kako je došla, tako je i otišla. Jedni prijatelji su je doveli, a drugi su je odveli.
Tako je prekinuto tek započeto upoznavanje i zbližavanje dviju žena, majke i kćeri, njihovi mali razgovori i dogovori o jelu i učenju, o posjetama. I o onome što je bilo ranije, posebno u majčinom djetinjstvu i mladosti. A što mi je bilo najdraže slušati.…