događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Marija Kukić
Marija je bila prava seoska krasotica, jedino dijete u obitelji. Slovila je kao najljepša, najmudrija, najpoželjnija udavača u selu. Imala je mnoštvo udvarača, ne samo u svom selu, nego i izvan njega. Bila je siromašna, ali usprkos siromaštvu, mogla je birati za koga će se udati. No, njeno srce zarobio je Milan, mladić iz susjedstva.
Ali, ne! Marijin otac ni u primisli nije htio blagosloviti ovu ljubav. Milan kao da nije bio dovoljno dobar za njegovu jedinicu. Iako je…
Piše: Antonio Gavran
Kao dvadesetsedmogodišnjak i pripadnik mladih koji nisu više toliko euforični kao što su to mladi nekada bili, odlučih se podići svoju ruku visoko u zrak i reći: DOSTA! Poput onih studenata koji su sedamdesetih godina po svijetu dizali revoluciju i bili pokretači za bolji svijet. …
piše: Filip Ćorlukić ….iz knjige “Moje sjećanje na minulo stoljeće”
U želji omogućiti nam i glazbeni odgoj, otac nam je kupio violinu, a za učitelja nam je uzeo Stanka Vančuru. I brat i ja smo dugo pokušavali, ali nije išlo.
Da bismo dobili određeni ton, bilo nam je nemoguće na vratu viloline pogoditi točno ono pravo mjesto. Violina nema one žičane pregratke kao ostali žičani instrumenti, pa je i minimalno odstupanje naprijed-nazad od potrebnog, rezultiralo nekim drugim tonom.…
“Filosofirati znači u ljubavi težiti prema ljepoti, istini i dobroti, nastojati oko njihovog stalnog posjeda te napokon začinjati i rađati u njima, za volju besmrtnosti. Takav je tajni nauk o erosu – ta erotika – kojim Sokrat biva podučen od Diotime, svećenice iz Mantineje…” (Marijan Cipra 1978.)
piše: Dijana Jelčić-Starčević
Jezik tvojih dlanova otvara okna moje kože i tišinom razbija zvučni zid iza kojega se krije šapat vječnosti. Volim bezvučje tvojih milovanja koje uranja u disonance uzbuđenja i pretače ih u suglasje tkiva i žudnje.
Osluškujem tišinu i čujem pjev barskih ptica koje nahranismo u dolini zelene rijeke. Slika Arkadije izranja iz galerije sjećanja i prelijeva se rapsodijom boja krvnim žilama i preslikava u srži ovog trenutka ljuvene divote. Mjesec tihuje nježnim osmijehom …
piše: Marija Juračić
Zavila sam se u šutnju koja traje već cijelo poslijepodne pa se moj zet zabrinuo za svoju punicu.
Ustvari, mislim da se više zabrinuo za svoj želudac, jer moja kći ne pokazuje pretjeranu sklonost ka kuhanju.
Morala sam mu reći, što me muči. Gospodarstvo. Ne ovaj naš skromni kućni budžet, nego ono pravo, veliko, globalno gospodarstvo, o kojemu odjednom ništa ne znam.…
Komentar na tekst “Vozne karte, molim!”
Josip Mayer/ 26.04.2017./ Emil Cipar, eh što ti je život! Lijepe priče uvjek nas na nešto podsjećaju.Više puta netko nađe i sebe u njima. I sam se sjećam nekadašnje parnjače, u rodnoj mi Rečici pokraj Karlovca, taj vlak smo zvali Ćiro.
U jutarnjim satima bio je toliko pun, da konduktera nije ni bilo. Nit bi se moglo od velike gužve bježati pred njime. Šteta da te pruge danas više nema, bila bi to sa Ćirom uz željezničku postaju Rečica, prava turistička atrakcija.
A mi ćemo se čitajući na portalu HGB uvijek sjećati pokojnog Emila i njegovih životnih priča, poput ove “VOZNE KARTE, MOLIM!”…
piše: Marko Jareb
U centru mjesta od pedesetak kuća okupljaju se težaci u predvečerje dana nakon napornog rada i raspredaju o koječemu. Vidno su ispaćeni što se očituje po borama na njihovim licima. Oko njih vjekovima stoje kamene kuće. Blizu im je i mali porat u kojem se ljuljaju njihovi kaići na laganom povjetarcu i čekaju ih za polazak na svijeću. U daljini se čuje pjev galeba, dok se iz obližnjeg dvora ćuti miris borovine te cvrkut čvorka i zvuk tihe glazbe.…
Jednom kada umrem
Sretnem na Marsu
Oni se bude u osmijeh zore