Djoko Erić
Kada su moji sinovi
Kretali u školu,
Pitali su me zabrinuto,
Tata, a šta će biti sa našim klikerima?
Natkrilio sam šake poput krova
Iznad gomile šarenih staklenaca.
Samo vi rastite, djeco, ja ću bdjeti!
I oni su sa smiješkom kretali u život.
Ja sam ona koja gori, koja voli i kad boli
A svima sam samo mašta, koja voli i kad prašta
Ja sam žena baršun puti što mirise tvoje ćuti
Sebi druga a noć duga, meka svila, čista tuga…
Mirko Popović
Kad ga razoruža praznorukost
iz snohvatice ga trgnu
crte njena lica
Zar je već odrasla, pita
krhotine minulog da na tren odgodi
brzopleto pomirenje s datostima
Bilo bi zanimljivo čuti
ponovne nemire pulsiranja kozmosa
u vjetru i pramenovima…