Dragica Šimić
U tirkiz me odijevaš,
Kolijevkom radosti blago ljuljuškaš.
Držiš me dječjim dlanom sreće.
A kad se propneš valom
Kao jogunasta zaljubljena ždrebica
Na suho me k maslinama i smilju tjeraš.
događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Zdravko Luburić
Tamo ne stanuje nitko samo ruža, zemlja, jedna žena i plač njezinih očiju koje iz dubine srca i iz gorke visine samo gledaju, kako ona živi ali živi i ono njezino srce koje u njoj zvoni prestrašeno od beskrajne šutnje njezinog istrošenog života. Izrugivanoj i poniženoj uzimali su grobnu zemlju i dali joj strašno gubilište, spaljivana, gorjela je s lubanjama stoljećima.
Ona je privikla svoje natekle oči koje slušaju ispod otvorenih prozora sonate, dok se iz njezinih grudi lomilo stenjanje u ružinom…
Sven Adam Ewin …Iz Zbirke ljubavne poezije “Ninočka Vasiljevna”/ “Kvaka” 2019.
Ilustracija: Mirjana Berka, “Skaska o Nini”, Kombinirana tehnika na platnu. 100 × 100 cm
Kraj moje kuće kalina cvjeta bijelo.
Stiže Ninočka. Ona je moja gošća.
Za nju sam spremio i specijalno jelo:
Pečeni srneći but. I tanjur boršča.
Sva je u cvijetu. U haljini od lana.
Njezine dojke na me dražesno laju.
Usne su njene pupoljak tulipana.
Ja ih poljubim – one se rascvjetaju.…
Dragan Gortan
Kod vas dolazim jednom mjesečno…
i kad sam vam danas pokucao na vrata
upravo ste iz peći vadili kruh.
Tu pomoć što primate, znam da je malo,
ali… vi se ne žalite, jedino ponekad,
prikrivate nelagodu… kao ono…
nemate mi što ponuditi ni dati… a red je,
zato uzalud mi svako odgovaranje.
Vozeći kući bacio sam pogled na zavežljaj
u kojem se znojio zamotan još topli kruh.
Poput malenog djeteta
kruh je do mene disao, mirisao, i eto…
ja sam zbog njega i pjesmu napisao.
(iz zbirke ”Utjeha zvijezde”, 2011.)
Sven Adam Ewin
Tama u sebi grozne nakaze skriva.
Bolesne. Ružne. Opake. Zlobne. Kljaste.
Sve što u svjetlu tone, u tami pliva.
Nesreća cvjeta u tami. I zlo raste.
No ja sam svjetlost. I tama već se znoji.
I ja ću tamu svući. Da bude gola.
Ona se zrake svjetlosti panično boji.
Svjetlost uvijek presiječe tamu na pola.…
tekst: Jadranka Ivanović-Bolog
Ustao se iz svog tijela, ono je bilo već dosadno, ostarjelo i neosjetljivo je postalo. Zapalio je joint ovako bestjelesan, udahnuo duboko kao da i sad ima pluća i shvatio, disati i ne treba, treba se samo sjećati i emocije su tu i bez kakvih droga. Ipak disao je iz navike, i dalje.
Pomislio je:
– Još sam zapravo živ i mogu se ispričati za sve što sam učinio, bilo je sve bez razmišljanja, brzopleto, iz osvete. Da, iz osvete i to je ono najgore. Svakako će potražiti sve svoje preživjele žrtve, možda mu i oproste, vrijedi pokušati. Nema smisla ovako snatriti po mjesečini, mislio je. …