događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
tekst: Štefica Vanjek
Jučer smo muž i ja išli malo provozati auto, kako ne bi zaboravio voziti. I njega je ova korona skoro umirovila.
Odvezli smo se do šume malo udahnuti pravog čistog zraka i pluća provjetriti. Mogu vam reći da su ostala šokirana od toliko čistog kisika. Ostavili smo sva vrata otvorena da i u auto uđe svježi zrak jer je u njemu još bio prisutan smrad farme.…
tekst: Kitana Žižić
Da li je to prozor iz jednog od najboljih Hitchcockovih filmova, u kojem je maestralno prikazano kako i mikrokozmos jednog običnog dvorišta može skrivati neizmjerna uzbuđenja i strašne tajne?!
Kao i svi vrhunski filmovi može se gledati uvijek iznova a da vam nikad ne dosadi, već štoviše, svaki put otkrijete neki novi detalj, oljušti se neki dotad neoljušteni sloj. Divno!…
tekst: Marko Jareb
Nije lako prvi u obitelji završiti neki fakultet. Oni koji su imali nekoga iz obitelji da im prenese neka fakultetska iskustva puno im je bilo lakše.
Evo jednog banalnog primjera. – Rješavajući sa sinom – kaže kolegica – testove s prethodnih prijemnih fakultetskih ispita u početku nam je trebalo tri dana za riješiti jedan test.…
piše: Kitana Žižić
Ponekad mi se čini da sam kroz život išla širom zatvorenih očiju. Koliko toga nisam vidjela! Sad dobro shvaćam meni nepoznatog autora, koji se zapitao:
„Zato što imaš otvorene oči, ti misliš da vidiš?“
A nije da nisam bila znatiželjna. Ne toliko kurjožasta, kao što bismo rekli u Hvaru za žene (premda su i muškarci tome skloni), koje više zanima tuđi život, …
tekst: Marko Jareb
Jesi li vidjela koliko je djeci dala pisati za domaći rad učiteljica – govori jedna roditeljica drugoj koje su se srele u kupovini, prije nekoliko godina – šta je njoj, morati ćemo joj malo potkresati krila – dodaje druga. Inače, djeca su im pohađala prvi razred osnovne škole.
– Koliko se sjećam, u prva četiri razreda osnovne škole nije bilo predmeta iz kojega nismo imali domaći rad. Čak smo iz udžbenika jednom prilikom – govori mi kolegica – te dodaje – ne sjećam se koji je to predmet bio, u bilježnicu morali nacrtati vjevericu. To je meni bio problem. Majka mi je u svoju ruku uzela moju ruku i pomogla nacrtati vjevericu, samo da ne bi ispalo da mi je ona sve crtala.…
piše: Tonči Ćepernić
Jo san Bročanin i volin svoj Broč. Jema nas fola bogu dosta sedamnaestak ijad, a jemo nas od San Pedra, priko Bolivije, do Patagonije, pa priko južne Afrike do Australije i Novog Zelanda, Ma svima nami je jedno zajedničko – volimo svoj Broč, njegove tiče rede i kosiće.
Čakavci smo, ma nas jemo i štokavaca na istoku škoja. Volimo svoj jazik, ne sromimo ga se. Kad bi se koji študent vroti na ferije doma pa progovori književno, svi bi ga grubo gledali. Ma gle molega če se je brzo nauči pameti!…
tekst: Tonči Ćepernić
Ni mi drogo. A čo? Puno tega. E jemon san nonu. Nikor joj ni bi rovan. Žestoka, borac, a morala je tako, mižerija je u ono doba bila. Nisi se smi ćapat sa njom, to ka nisi smija svađat se sa njom.
Kad bi koji put ubrala porež u koji tuji vrtal, ni za zamirit, dica mola a triboju jist. I kad bi joj to spomeni vlasnik vrtla mora je bižat isprid nje. A će mislite, jedva bi jadan izvuko živu glovu.…
piše: Kitana Žižić
Ovo je priča iz izolacije. I ovo je priča o ženi s jeseni, nekad djevojci, koja je prijateljevala s oblacima. Kao i Baudelaire upirala je u njih čeznutljive oči zanesena daljinama, daljinama kojima oblaci odlaze, želeći te iste daljine i ona zagrliti.
Zašto je pišem? Da je zbog natjecanja s tolikim talentima, koji svoje potencijale oblikuju riječima darujući drugima svoju kreativnost, napisala bih je prije isteka roka za predaju radova.…
Pogled mi jutros uranja u slike. Pokušavam se sjetiti kada sam počela slikati.