11 CRTICE IZ ŽIVOTA

piše: Nataša Pecić Janković
Pogled u daljinu fokusira mi se na obližnji otok i more oko njega. No, međutim, ovih dana vrlo često razmišljam o prošlosti. Na trenutke zatvaram oči i odjednom bljeskovi pred njima….

Prekrivam lice i molim ga da prestane. Nakon još nekoliko bljeskova, utihnu sve. Sklanjam ruke, otvaram oči. Gledam to iskrivljeno, izbezumljeno lice koji mi nanosi bol. Jecam. Pokušavam sklupčati se u kutu kauča. On stišava televizor i opet nešto govori. Ništa ga ne razumijem, ali sve ću prihvatiti samo…

više

piše: Nataša Pecić -Janković
Ne znam koliko je od vas doživjelo pravu ljubav. Koliko je od vas čitatelja upoznalo osobu s kojim ima zajednički jezik, a da niste progovorili ni riječ, nego ste samo očima  razgovarali?  Koliko je od vas sigurno da je to baš ono što ste očekivali i za što ste se borili  cijeli život?

Ne znam za vas, ali meni se to događa i s razlogom pišem ovaj tekst.…

više

piše: Stipo Lučić
Ljuban me gurnu laktom u rebra i pokaza prema kapelici. Nisam odmah vidio što pokazuje, a onda sam brzo ugledao. Stajao je na jednom grobu i plakao. Nisam mu vidio oči s ove daljine, ali govor tijela je bio jasan, plakao je.

Pogrbljena, svinuta ramena i pognuta glava koja se povremeno trzala, ruke na očima i odsutnost, bili su jasan znak, on plače. Ljuban je bio blizak s njim i najbliži susjed, znao je. Tada ga nisam pitao, čekali smo da se isplače, pokupili alat i krenuli kući.…

više

piše: Joso Špionjak
Na pod autopraonice je pao viljuškasti ključ broj 10.

Vozio se tisuće i tisuće kilometara kao slijepi putnik skriven oku i dohvatu ruke.

Izronio je sada gotovo trijumfalno rugajući se ljudskoj nesavršenosti.

Bio je nekoć namijenjen jednom dragom čovjeku.…

više

piše: Slavica Sarkotić
Gda je sin z malum metličkum pokupil mrvice tere su ze stola na pod opale, otec je odvrgel komadič sendviča s tunum na stran, na tanjer.

-Samo ti jedi tata, rekel je sin kak da se pravda. Sam znaš, sad bu skoro Elsie došla, pa moram malo počistiti.

Čez obluk je curelo meko švapsko popoldan, narančaste zrake ke preveč ne greju, taman tuliko da bu dost.…

više

piše: Nataša Pecić-Janković
Jučer sam, otkada  sam u ovome malome mjestu, po prvi puta bila u obilasku plaža. Mjesto mi se ne sviđa jer ga čine novosagrađene kuće i vile, a svaki vlasnik se trudi da njegova bude što bolja, elitnija i upadljivija. Dobro im to ide i daje ogledalo i sliku grada kakav je  u stvari.

Dolaskom toplijeg vremena dolazi i sve više turista. Popunjavaju se i one kuće koje su preko zime prazne. Popunjavaju se  i plaže. Točno …

više

piše: Slavica Jurčić
„Ljubav boli!“ To su Sandri govorili cijeli život.

Ona to zna i šuti. Ne pušta glas, živi dalje i prisjeća se svojih mladenačkih ludosti.

Sandra je bila iz bogate obitelji. Jedinica, mezimica svojih roditelja. Kada je  ušla u pubertet, njena luda glava nije upila ni jedan slog, ni jednu riječ koje joj je majka upućivala.…

više

Nataša Pecić Janković
Zaspim navečer u „svom” krevetu i trudim se ne sanjati jer mi snovi donose nemir.

Ali, inoć sam brzo usnula, a snovi su me odveli daleko u zemlju i mjesto koje ne poznajem.

Našla sam se na predivnoj livadi s puno cvijeća i uz bistri potočić koji lagano žubori pokraj mene. Liježem u nepokošenu livadu  punu  raznobojnoga  cvijeća i  mirisnih trava.…

više

piše: Slavica Jurčić
Dida Đuka svake  je nedjelje išao u crkvu, a nakon mise odlazio  u seosku birtiju da popije hladno pivo. Dovoljno mu je pola sata, a tada se  vraća kući gdje ga njegova Julka čeka za trpezom.  Poslije molitve zajedno ručaju.

„Sutra nam dolazi sin Tunjo s fakulteta“, kaže Julka Đuki i donosi mu pečenje za stol.…

više