događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Branislav Mikulić
Sjedim pred kućom na obali Irskog mora, pijuckam svoju jutarnju kaficu, slušam valove i posmatram lađe koje sivim vodenim bespućem iz Dublina put Engleske odoše. Vrijeme je nikakvo, oblačno i teško.
Odjednom, kako to gotovo svaki dan biva u ovoj zemlji vječnog zelenila, pomoli se sunce, stidljivo, kroz oblake. Ubrzo ih sasvim otjera, da bi se potom sav nebeski svod ukazao plavim, od čega i more dobi boju azura.…
tekst: Nataša Pecić-Janković
Budi me jutarnja svjetlost s moga oslikanog prozora. Prekrasan spoj plavkasto žuckaste boje koje se prelijevaju u tirkiznu.
To je onaj osjećaj kada nisi na javi ni u snu. Nisi siguran gdje se nalaziü. Nakon nekoliko trenutaka svjesnosti, nadolazis u tu realnost.
Ustajem i pokušavam napraviti plan za tekući dan, koji je napokon slobodan.…
piše: Katica Kiš
Ljubica je bila malena, tiha i šutljiva Hrvatica iz Slavonije koja je dijelila istu sudbinu s mnogim Hrvaticama i Hrvatima koji su odlazili iz rodne domovine „trbuhom za kruhom“. U tadašnjoj Jugoslaviji Hrvati su mogli samo „kupiti“ radno mjesto, jer je vladala nepravda i korupcija na svakom koraku.
Ljubica je došla sama u Njemačku i zaposlila se kao spremačica i čistačica na Uni-klinici u Mainzu. Nije baš poznavala njemački jezik, ali se snalazila sa svojim zemljakinjama koje su također tu…
tekst: Marija Iličić
Ponekad nas život stavi na kušnju koja se često čini nerješiva pa nas šiba sa svih strana. Mi se tada osjećamo tako slabi i krhki kao list koji pleše na vjetru, kao da stojimo na ivici provalije, na vjetrometini.
Oblaci su toga dana najavljivali kišu. U zraku se osjećala težina i omara, a preda mnom jedan ispit, samo jedan jedini zadnje godine studiranja na medicini. Sve sam isplanirao. Ljeto ću provesti svuda pomalo. Diplomski rad mi je pri kraju i mogu uzviknuti: „O, slatka…
piše: Branka Oreb-Jerković
Na njenom malom balkonu na trećem katu stambene zgrade u središtu Splita ima mjesta tek za stolicu i dva pitara.
Tipičan primjer stanogradnje iz socijalističkih vremena gdje dvije obitelji dijele isti balkonski prostor, ograđen tek stjenkom od pleksiglasa. Unatoč tome, često je se može naći u tome kutku, zavaljenu u šezlon i pogleda uprtog negdje u daljinu.
Nitko joj ne bi dao 80 godina, još uvijek mi je lijepa kao kad je bila …
tekst i foto: Slavica Jurčić
Bila sam kod mojih kumova na kirvaju baš na Svetog Iliju. Pita me njihov prijatelj Zvona iz Adžamovaca:
„Kumo, ti si sigurno Šokica?”
„Jesam”, odgovaram mu ja.
Da, moja baka Kata bila je iz Sredanaca i prava je Šokica, ali dida Ivo, otac moje mame, porijeklom je iz Dalmacije.
Uz obljetnicu oslobađanja Knina ja sam u mislima proživljavao i prošlost
tekst: Anto Ćorlukić …napisano uz prvu godišnjicu Oluje, Knin, 05. kolovoza 1996.
Oluja je protutnjala Kninskim poljem. U kratkotrajnoj grmljavini nekoliko je kuća oštećeno. Nisu se ni mogle ni htjele skloniti za Dinaru, kao, donedavno ratnički raspoloženi stanari im i vlasnici.
Bez i malo grizodušja useljavam u jednu takvu, nadajući se danu kad će izazivači rata konačno priznati neodrživost osvajačkih zamisli, ispričati se napadnutim Hrvatima, te kazniti svoje zločince. Tada će se svatko vratiti domu svojemu, poslovima i vidanju ratnih rana. I više se nikada, nitko neće odvažiti napadati Hrvate i …
piše: Esad Redža
Znate onaj predivan osjećaj prvoga dodira s morem, kada mu bosi polako prilazite sve bliže… a ono vas lagano doziva k sebi, tamo u plićaku, na prvom koraku.
Zastanete, opijeni plavim horizontom. Lagano dlanovima dodirujete površinu, tek toliko da ga osjetite… ta dragost i nježnost kojom vas obuzima sve više.
Ne žurim u tom morskom ritualu, ipak je to najdivniji trenutak koji…
tekst: Marija Juračić
Često smo sanjali to putovanje. I uvijek bi ga nešto omelo. Uglavnom sam ja bila ta nepokretna lijenčina koja bi se izvlačila raznim isprikama.
Sada se ti izvlačiš, kao da je ta činjenica da si umro nepremostiva. Kao da se dimenzije ovoga i onoga svijeta ne mogu dotaći.
Ne vjerujem da te obična, ljudska smrt mogla toliko promijeniti. Hajde, ne izvlači se. Stvari treba pokrenuti i to brzo. Ja ću obaviti…
tekst: Marija Iličić
Stanica je puna prolaznika koji nekamo žure i nitko ne čita moje tugom ispisane misli.
Moj pogled uperen je u vrijeme koje leti, u novo sutra, u daljinu u kojoj vidim tebe, vidim nas koji to više nismo. Sad smo samo Miroslav i Sanja, a još do jučer smo to bili Mi.
Dobila sam godišnji odmor kao zbog smanjenja obima posla. Nenadano sam odlučila istog maha otputovati negdje gdje ne …