piše: Štefica Vanjek
Ovaj turoban dan izvlači na površinu sve negativne emocije, tugu, razočaranje, nemoć i još kojekakve druge negative.
Lako za tugu, proći će kao i svaki puta do sada, ali što ću s bijesom koji mi je izazvalo naše „ažurno“ zdravstvo. Digli su mi tlak na maksimum, kapilare mi pucaju kao lude, malo mi nedostaje da ličim na nokautiranog boksača, a bome i šećer nema mira, slatka sam kao lubenica.
Pitate se tko me razljutio, a ja se pitam tko nije, od ovih ludih kamenčuga od boleština što mi pritišću grbu na leđima, zbog kojih sam „sretna do neba“ stalno obilazim ordinacije kao „Križni put“, a…
(čuje se tutnjava)
Čekala sam ispred ljekarne preuzeti tablete za snižavanje kolesterola. Godinama sam im odolijevala ne htijući poslušati doktoricu, uvjerena da mi ne trebaju.
Jučer sam bila u velikoj nabavi za kućanstvo. Uredno sam napisala spisak potrepština i kao obično, zaboravila ga uzeti. Treniram mozak svaki dan rješavanjem rebusa u moru informacija i dezimformacija, ali ne djeluje protiv zaboravljanja, možda i pospješuje zaborav.
Ovih dana čitam vijest da je maloljetni haker ukrao podatke i ucijenio jednog teleoperatera da mu isplati 500000 dolara u kriptovalutama.
Danas sam tražila tišinu.
U pismu koje su Ankica i Ante Karačić, organizatori likovno-literanog natječaja na ovogodišnju temu “Mudrost osmijeha a ne podsmijeha”, dobili iz Bosne i Hercegovine, točnije iz Vira kod Posušja, pisano rukom Mirjane Đerek, prof. razredne nastave, stoji sljedeće: