događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Viktorija Majačić
Imala sam devetnaest godina kad sam se, umjesto na fakultet, kao većina mojih školskih prijatelja, upisala na brzi tečaj životne škole. Na nadmorskoj visini od 838 m, u malom austrijskom skijaškom mjestu Wagrain, čekale su me lekcije koje sam morala naučiti.
Prvi radni dan neću nikada zaboraviti. Bila je subota. Dan kada jedni gosti odlaze…
piše: Štefica Vanjek
„Evo mene ljudi moji“, ali ne na bevandu, mada izgledam kao da sam cijelo ljeto provela negdje u hladovini uz bevandu. Ne znam da li sam bolje u licu poduhla kao kronični alkos, ili je trbuh tako velik kao da sam cijelo ljeto radila u nekom bordelu pa zaradila još nešto osim side, ruke ljubičaste od ispucalih kapilara i tanke kože kao da me muž neprestano …
Iz naše arhive/ objavljeno 26.01.2012. goddine
piše: Martina Bothorn
Životi su nam ubrzani. Letimo od jednog termina do drugog a predaha rijetko.
Kažemo: -Zdravlje je najvažnije! Ali vrlo malo za njega činimo jer i nemamo puno vremena baviti se sami sobom.
Već duže u medijima kruže vijesti o jednoj posebnoj vrsti bolesti imenom „Burnout“.
Neki glasovi kažu da je to samo izgovor za radnu nevolju, drugi opet kako je to zabrinjavajući razvoj u našem modernom društvu,…
piše: Kitana Žižić
Posve nenadano saznala sam ovog ljeta dvije nove zanimljive činjenice iz života šire obitelji. Prva je da nisam usamljena u padanju u more pri izlasku iz broda. Prije mene pao je pod bolsku rivu mlađi brat mog oca. Druga se odnosi na ljubav spomenutog strica prema pisanoj riječi.
Njegov stariji sin poslao mi je očeve bilješke, koje je vodio u formi dnevničkih zapisa…
piše: Dragica Križanac
Sanjala sam sinoć čudan san. Naoko običan, kakav sanjaju mnogi emigranti. San o povratku. Makar nakratko, na mjesta iz mladosti.
Elem, sanjam ja kako sam se vratila na radno mjesto iz mladosti, poslije dugo, dugo vremena. Vojna istraživačka industrija, vrlo poseban odjel ‘Razvoj’. Hoću reći razvoj kemijskog naoružanja, kompozitnih goriva, eksploziva, uz to prateća stručna biblioteka i dokumentacioni centar.…
piše: Kitana Žižić
Muke ti ježove! Što me to dvadeset šestomjesečna unučica pita? A ne želim joj pokazati da je baš i ne razumijem. Ne smijem je obeshrabriti. Nedavno je počela govoriti. Vedra, vesela i, čini mi se bistra, u jaslicama se igrala bez da se riječju oglasi. Malo me to čudilo, da ne kažem brinulo, ali tješila sam se da je to valjda samo faza u razvoju.…
Znatiželja i ljubopitljivost su bili omiljeni alati kojima sam otkrivao svijet oko sebe. Oduvijek je tako sa mnom bilo, odmalena. Vremenom je to u meni samo raslo i jačalo. Konačno, to me je nauci dovelo.
Pitanja sam mnoga sebi postavljao, htio odgovor na njih naći. Pa i takva za koja nauka odgovora imala nije, gdje je nemoćna bila. Kao, recimo, ona o postojanju sila nadnaravnih i svega drugog što se rukom opipati ne može, okom vidjeti ne da. I o mnogočemu ostalome što se dimenzijom četvrtom naziva, a koju se ne da izmjeriti, nego u nju vjerovati treba. Bez dokaza.
Radoznalost me ta povela u odjele biblioteka koje nikada ranije pohodio…
