događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
tekst: Miljana Brkić
Sjedila je u svojoj fotelji. Baš kao unazad 30 godina.
Fotelja je očuvana, kao i sav namještaj u kući. Tapete, knjige, lampe, slike i fotoaparat odavale su život jedne skromne bake, nekada balerine i ljubazne tajnice. Svaki dio namještaja u stanu, imao bi svoju priču. Baš kao što te priče ima i ona.
Uz moju sigurnu i čvrstu ruku, vodila bih ju do njene fotelje. Kako ona korača, tako i ja. Ni brže ni sporije.…
piše: Slavica Jurčić
„Zar moram plakati nad svojom sudbinom?“ pitao se onako za sebe Vlado. U ruci je držao nalaz koji je njemu predstavljao smrtnu presudu.
Dugo je on već osjećao promjene na svom tijelu, ali je simptome potiskivao i skrivao svoje probleme od djece i supruge. Život mu je zapečaćen. Mora prihvatiti dijagnozu i odlučiti hoće li se boriti ili će si presuditi.…
piše: Slavica Jurčić
Nada je radila kao spremačica. Dok je išla na posao, razmišljala je kako zadovoljiti sve potrebe, kako djeci kupiti knjige, odjeću, obuću… a njen Goran zadnju je plaću zapio.
Njihov brak bio je loš. Ponižavanje i torture trpjela je od njega, ali zbog djece sve je to podnosila.
Uvijek je preispitivala njihov odnos misleći da ga je nečim izazvala.…
Iz naše arhive/objavljeno 07.09.2011.
piše: Marija Matiješević
Berlin/Nedjelja je. Mirno, sunčano …ne prevruće … jutro. Na raskrižju veliki ulični sat. Pokazuje 8:30 sati.
Teško je vidjeti veliku kazaljku sata s petog kata stambene zgrade. Ispred je izraslo stablo lipe. Posadili ju ljudi tu na trotoaru i obavili kamenim blokovima, visokim 20 cm. To je dobro umornim ljudima …tu sjednu i odmore kosti, čekajući autobuse. I diše mala lipa, pored velikih lipa posađenih duž cijele, sunčane ulice – Sonnenallee.…
piše: Slavica Jurčić
Često je Vjera bila zamišljena i tužna. Gledala je kako prolazi život koji za nju nije imao smisla.
Cijeli život brinula se o nekome: roditeljima, djeci, suprugu, njegovim roditeljima, a kada je njoj nešto trebalo, nije se usudila moliti njih za pomoć.
U razmaku od samo pola godine umiru joj roditelji, a u pedesetoj godini i suprug. Djeca su se već osamostalila i ona je…
piše: Slavica Jurčić
Snaša Reza kuhala je jutarnju kavu i sa starom bakom pričala što je sve bilo jučer na kirvaju.
Njen Mija malo je popio pa ga njih dvije ne žele buditi. Dan nakon kirvaja svi su još sanjivi i u njihovoj kući počinje život tek iza podne.
„Ja nisam čula našu Martu kada je došla kući.”
Baka ju je pogledala u čudu i podigla kažiprst: „Nisi ju naučila reda. Popuštala si.”…
Priču posvećujem svim majkama i sinovima Vukovara, Bogdanovaca i svih gradova i sela koji su stradali u Domovinskom ratu i izgubili nekoga od svojih milih i dragih.
piše: Slavica Jurčić
„Znaš, ja sam imala jednoga sina“, pričala ona meni.
„Lijep je on bio mladić. Imao je dvadeset pet godina.
Vidiš! I njegovu sliku nosim u novčaniku. Nema minute da na njega ne mislim.
tekst: Slavica Jurčić
“Velečasni, netko je u crkvi i pjeva!” rekla je uplašeno časna sestra.
Mlada žena je kleknula pred oltar i gledala u raspelo. Njen glas zvučao je tužno, ali ipak je pjevala.
Sjetila se ona svoga muža koji ju je u dvije godine braka svaki dan tukao. Roditelji i braća nisu je htjeli primiti k sebi i jedini mir je nalazila u crkvi.…
piše: Slavica Jurčić
Staričine ruke bile su modre, tijelo nemoćno, a ipak je imala toliko snage da kćerki ispriča svoju priču.
„Znaš, draga moja Marina, sada ti moram priznati nešto. Ti imaš i brata i sestru“, šaptala je majka svojoj kćeri koja nije mogla tim riječima povjerovati.
„Moja sestra je bila siromašna, a ja sam bila sama i mogla sam te othraniti pa je ona tebe dala meni. …
Još pauk od svilenih niti mrežu plete.