događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Marija Juračić
Moj zet ne razumije teoriju velikih brojeva. Smije mi se kada trčim na poštu platiti račun od nekoliko stotina kuna, kako bih izbjegla opomenu nekog distributera, a u crnoj konačnici i ovrhu jedine nekretnine.
Ništa mu ne znače ni brojni primjeri iz prakse u kojima se dug za neplaćenu uslugu popne za nekoliko nula. On misli da su te, računu pridodane nule, jedno veliko ništa. Ne razumije da se zaduženje od nekih 80 kn za nametnutu tv pretplatu može …
tekst: Marko Jareb
Eduardo je upravo stigao sa službenog puta. Na stolu ga je čekao objed. Istuširao se, pojeo i legao. Od umora utone u dubok san. U snu čuje da ga netko doziva. To ga zove kum Edo.
I on u snu s kumom Edom započne neobvezni razgovor.
“Kako si Eduardo”, reče Edo.
“Dugo se nismo vidjeli, slušaj imam ti mnogo toga pričati”, nastavi Edo.…
tekst: Slavica Jurčić
Hodnik u bolnici, u kojoj je ležala Manuelina majka, bio je ružan. Već u njemu je Manuela osjetila da ju oko srca steže i tako se osjećala svaki puta kada je dolazila u posjet bolesnoj majci.
„Postoji li nada u ozdravljenje voljene osobe?“
To pitanje je ovu mladu ženu stalno mučilo.
Njena majka je prije mjesec dana odjednom počela slabjeti. Doktori nisu dugo mogli dati dijagnozu, a kada su je dali, bilo je…
piše: Marko Jareb
Eduardo sjedi u kafiću, pije kavu, gleda prolaznike i u sebi razmišlja.
“Koliko su ljudi nevaljani, traže i žele da im pomogneš, a kad ti trebaš neku pomoć od njih onda kao da te ne poznaju, i to bliski ljudi, pa čak mogu reći rođaci i prijatelji, jednostavno te nogiraju?
Koliko su jadni, misle da za svojih pet litara vina ili malo pancete …
tekst i foto: Josip Mayer
Nekada su naši iseljenici ulagali sve što su zaradili u svoje hrvatske domove, stanove, kuće, imanja… Kod nas u obitelji to je bilo malo drugačije. Mi smo se odlučili, uz školovanje i obrazovanje djece, kupiti kuću u Njemačkoj te stvoriti neki kapital i postati samostalni poduzetnici.
Tako je i bilo.
Kada su djeca, sin Robert i kćerka Renata odrasli, sve više ih je vukla želja da kupimo neku nekretninu u Hrvatskoj.…
piše: Marija Juračić
Zavila sam se u šutnju koja traje već cijelo poslijepodne pa se moj zet zabrinuo za svoju punicu.
Ustvari, mislim da se više zabrinuo za svoj želudac, jer moja kći ne pokazuje pretjeranu sklonost ka kuhanju.
Morala sam mu reći, što me muči. Gospodarstvo. Ne ovaj naš skromni kućni budžet, nego ono pravo, veliko, globalno gospodarstvo, o kojemu odjednom ništa ne znam.…
piše: Marko Jareb
U centru mjesta od pedesetak kuća okupljaju se težaci u predvečerje dana nakon napornog rada i raspredaju o koječemu. Vidno su ispaćeni što se očituje po borama na njihovim licima. Oko njih vjekovima stoje kamene kuće. Blizu im je i mali porat u kojem se ljuljaju njihovi kaići na laganom povjetarcu i čekaju ih za polazak na svijeću. U daljini se čuje pjev galeba, dok se iz obližnjeg dvora ćuti miris borovine te cvrkut čvorka i zvuk tihe glazbe.…
tekst: Slavica Jurčić
Druže Tito ljubičice bijela….sada slijedi muk.
Naime na moj šesti rođendan umire jedan od najvećih ljudi ili diktatora prošloga stoljeća.
“Umro je drug Tito”, vijest koja je moje djetinjstvo potpuno promijenilo.
Ja nisam slavila rođendane kao sva djeca.
piše: Marija Juračić
Već dvije noći ne spavam. Pogađate, opet je u pitanju moje zet. Mislim da me se naumio riješiti. Koknuti me. Evo, prosudite sami.
Zapeo je da pođem s njim i mojom kćeri u Pariz. Priča o Moulin Rougeu, Eiffelovom tornju, Champs-Élysées …
Odmah vam je jasno da tu nešto ne štima. Tko još dobrovoljno vuče punicu sa sobom? I to u Pariz!…
piše: Dijana Čupić
– Vruće mi je! – probudio me ženin glas iz nemirnoga sna. Kako bi bilo da malo otvorim prozor, možda je Jozo malo popio u lovu, pa svašta priča?
Osjetio sam kako se i dalje meškolji u krevetu, a njezino pomicanje bilo je kao mali plimni val, koji se širio na moj dio madraca dok sam se ljutio na civilizacijsku izmišljotinu zvanu bračni krevet.…