događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
Priču posvećujem svim majkama i sinovima Vukovara, Bogdanovaca i svih gradova i sela koji su stradali u Domovinskom ratu i izgubili nekoga od svojih milih i dragih.
piše: Slavica Jurčić
„Znaš, ja sam imala jednoga sina“, pričala ona meni.
„Lijep je on bio mladić. Imao je dvadeset pet godina.
Vidiš! I njegovu sliku nosim u novčaniku. Nema minute da na njega ne mislim.
tekst: Slavica Jurčić
“Velečasni, netko je u crkvi i pjeva!” rekla je uplašeno časna sestra.
Mlada žena je kleknula pred oltar i gledala u raspelo. Njen glas zvučao je tužno, ali ipak je pjevala.
Sjetila se ona svoga muža koji ju je u dvije godine braka svaki dan tukao. Roditelji i braća nisu je htjeli primiti k sebi i jedini mir je nalazila u crkvi.…
piše: Slavica Jurčić
Staričine ruke bile su modre, tijelo nemoćno, a ipak je imala toliko snage da kćerki ispriča svoju priču.
„Znaš, draga moja Marina, sada ti moram priznati nešto. Ti imaš i brata i sestru“, šaptala je majka svojoj kćeri koja nije mogla tim riječima povjerovati.
„Moja sestra je bila siromašna, a ja sam bila sama i mogla sam te othraniti pa je ona tebe dala meni. …
piše: Nataša Pecić Janković
Jutarnja kava uz zvuk zvona i divan pogled na arhipelag oko Rijeke. Čak se i Zavižan vidi jer je kristalno bistro. Prekrasan i prohladan jesenji dan, meni savršen. Napokon sam se ugnijezdila u novome stanu. No, misli i dalje putuju u moj rodni grad. Da li bih bila sretnija u njemu da sam našla sve što ovdje imam? To pitanje će me proganjati vječno.
piše: Slavica Jurčić
“Kuda?“ upita otac Šimuna. „U Ameriku”, odgovara Šimun tiho ocu očekujući njegovu reakciju.
Otac šuti i misli u sebi: „Što taj mladić misli da je tamo raj? I ovako nas je previše.“ Šimun je imao dvanaestero braće i sestara, a kuća puna čeljadi iscrpila je njegovog oca.
Zna Šimun da je potreban roditeljima jer je najstariji. Osjeća da ga obitelj sputava, a njegove ambicije nisu sirotinja nego bijeli svijet.…
piše: Nataša Pecić Janković
Prije dvije i pol godine ostala sam sama i jedini izlaz u svijet bio je onaj virtualni. Vjerovala sam svima i svakome. Nisam imala pojma da u virtualnom svijetu možeš biti ono što želiš, a što nikada nisi mogao biti. Problem je bio što sam ja bila ono što jesam. Tako sama i ranjiva upadala sam u mrežu.
Sve je dobro dok je virtualno, dok se ne dođe do granice upoznavanja, a to sam izbjegavala. Bojala sam se ljudi. Bila sam preiskrena u razgovorima, a nitko od njih nije bio iskren prema…
tekst: Nataša Pecić-Janković
Došao je dan povratka doma. Nervoza pred put je neizbježna. To je takozvana putna groznica. Veselim se susretu s djecom, majkom, bratom, prijateljicama.
Nekoliko vozačkih sitnih pogrešaka i sve je prošlo kao podmazano.
Nije me toliko bilo strah puta, koliko onoga što će me na kraju puta dočekati.
No, mene su moji željni vidjeti jednako kao i ja njih.…
Piše: Nataša Pecić – Janković
Sezona je na izmaku.Vidi se da dolazi jesen. Kada prolazim poznatim putem do posla, kroz šumu sada vidim, što dakako prije nisam mogla od zelenila.
Prorijedilo se lišće, postalo žučkasto, crvenkasto. Mene hvata nostalgija za rodnim krajem. Razmišljam kako bi mi bilo da sam tamo u ovo vrijeme. Nedostaju mi jutarnje magle i prohladno vrijeme, kada se sklupčam na terasu u vesti svoje bake, pijuckajući jutarnju kavu.…
Još pauk od svilenih niti mrežu plete.
Brodski Stupnik/ Ovih dana čitam o stanju na selu. Često se spominju žene na selu i njihov život.