piše: Kitana Žižić
Čekala sam ispred ljekarne preuzeti tablete za snižavanje kolesterola. Godinama sam im odolijevala ne htijući poslušati doktoricu, uvjerena da mi ne trebaju.
Sve je to nadaleko poznat farmaceutski lobi. Svi su umreženi bez imalo stida. Neki odlični studenti govorničkih vještina nakon što završe težak studij medicine, zaborave humano poslanje koje ih je natjeralo na taj trnovit put te…
Jučer sam bila u velikoj nabavi za kućanstvo. Uredno sam napisala spisak potrepština i kao obično, zaboravila ga uzeti. Treniram mozak svaki dan rješavanjem rebusa u moru informacija i dezimformacija, ali ne djeluje protiv zaboravljanja, možda i pospješuje zaborav.
Ovih dana čitam vijest da je maloljetni haker ukrao podatke i ucijenio jednog teleoperatera da mu isplati 500000 dolara u kriptovalutama.
Danas sam tražila tišinu.
U pismu koje su Ankica i Ante Karačić, organizatori likovno-literanog natječaja na ovogodišnju temu “Mudrost osmijeha a ne podsmijeha”, dobili iz Bosne i Hercegovine, točnije iz Vira kod Posušja, pisano rukom Mirjane Đerek, prof. razredne nastave, stoji sljedeće:
U ovo sivo vrijeme do dolaska proljeća više vremena provodim u čitanju, ne samo dobrih knjiga nego i dnevnih novina. Znate, hoću biti dnevno informirana kao pravi građanin kojem je stalo do zemlje u kojoj živi.
On: Eee, jesi li konačno sve spakirala? Je li gotovo?
Ljeto 1988.