piše: Branislav Antov Mikulić …Iz knjige “Srcem do beskraja”
U Bocvani sam bio zbog ponuđenog mi posla. Nakon što sam u Gaboroneu, glavnom gradu te prilično uređene afričke države obavio razgovore s nesuđenim budućim poslodavcem, valjalo mi je ići natrag kući, u Holandiju. Let za Amsterdam polazio je iz udaljenog Johannesburga, kamo sam trebao poći automobilom, ugodnim i prostranim Toyotinim kombijem koji je vozio šofer direktora BIDPA-instituta, onog na kojem mi je nuđeno zaposlenje.
Odlučio sam krenuti za Johanesburg čitav dan ranije, mada i nisam morao. Do aerodroma je bilo nekih četristo kilometara, najviše pet sati vožnje po dobroj asfaltnoj cesti. Mogao sam stići na avion i da sam krenuo rano ujutro, na sam dan leta.
Ali ne, ja sam kod domaćina insistirao da pođem ranije, imao sam dva dobra razloga za to.…
Tiho je.
Eduardo je cijelu noć bio u ribolovu na svijeću. Kući je došao pred svitanje, oprao se i legao. Utone u dubok san. U snu čuje kako ga doziva kum Edo i on s njim započne dijalog.
U Brodskom Stupniku ima mnogo obitelji čiji su preci doselili iz Like. Mnogi su ponosni na svoje porijeklo.
Obitelj moga supruga brojna je. Podrijetlom su iz Slunja i okolice. Suprug što je stariji, to je željniji podataka o svome djedu Janku Jurčiću koji se u Brodski Stupnik doselio iza prvog svjetskog rata.
Eduardo je cijelu noć igrao s društvom trešetu i briškulu. Kući je došao u sitne jutarnje sate, oprao je zube i legao.
Zadnjih godina je popularno i svrhovito na fasade svojih kuća postaviti neku vrstu izolacije. Znalci kažu da to znatno smanjuje troškove režija i da zapravo poboljšava kvalitetu života.
Nakon dugo vremena opet sjedam i pišem.
U moju se kuću opet uselila politika. Nemam ništa protiv nje. Ništa efikasno. Tako je šporka da ju ni jednim sredstvom ne mogu odstraniti.