Priča o učitelju Luki i njegovoj sportskoj i životnoj pobjedi
piše: Joso Špionjak
Odvajkada gradi čovjek kuće u dolinama, na obalama morskim, u podnožju brda i u brdima visoko. Cilj mu je da MOŽE ugodno živjeti.
Ali nigdje ne nađe tako lijepo mjesto kao što je ono u srcu ljudskom.
Kad se rodio Luka, junak ove pripovijetke, jedan susjed je njegovom djedu rekao sljedeće:…

Eduardo sjedi u kafiću, pije kavu, gleda prolaznike i u sebi razmišlja.
Nekada su naši iseljenici ulagali sve što su zaradili u svoje hrvatske domove, stanove, kuće, imanja… Kod nas u obitelji to je bilo malo drugačije. Mi smo se odlučili, uz školovanje i obrazovanje djece, kupiti kuću u Njemačkoj te stvoriti neki kapital i postati samostalni poduzetnici.
Zavila sam se u šutnju koja traje već cijelo poslijepodne pa se moj zet zabrinuo za svoju punicu.
U centru mjesta od pedesetak kuća okupljaju se težaci u predvečerje dana nakon napornog rada i raspredaju o koječemu. Vidno su ispaćeni što se očituje po borama na njihovim licima. Oko njih vjekovima stoje kamene kuće. Blizu im je i mali porat u kojem se ljuljaju njihovi kaići na laganom povjetarcu i čekaju ih za polazak na svijeću. U daljini se čuje pjev galeba, dok se iz obližnjeg dvora ćuti miris borovine te cvrkut čvorka i zvuk tihe glazbe.…
Druže Tito ljubičice bijela….sada slijedi muk.
Već dvije noći ne spavam. Pogađate, opet je u pitanju moje zet. Mislim da me se naumio riješiti. Koknuti me. Evo, prosudite sami.