11 CRTICE IZ ŽIVOTA

tekst: Tonči Ćepernić

Ni kraljevski, ni predsjednički, ni banski. Običan, moli dvor isprid store kamene dalmatinske kuće. U njemu se obično uzdiže limun misečar ča više puti rodi, a nad njim odrina od bilog grozja. To je misto sastajanja i druženja pogotovo za lipih i toplih vrimana.

Nima tu visoke politike ni podmetanja klipova. A je, jema malo i zlobe.“Eno je jučer rodila Ivotova žena posli deset godin braka, ma je moli pjuniti Jerko“, komentirala bi teta Anica posli prvog srka popodnevne ljetne kafe.…

više

piše: Manuela Bareta Buličić

Tȇško se prȋn žīvȉlo…

Sĩčan se – kroz osnȏvnu škȏlu, a pogotȍvu onȋ dĩl do četvr̃toga razrẽda kojȋ smo odȉli u Okrȕk, mȁter bi nȁn za marȋndu svȁšta sprāvjȁla…

Jȃje u krȕv, krȕva mȃsti i cȕkra, bukunȉč sira – ako ga je bȋlo,…

više

piše: Kitana Žižić

To treba pitati legendarnu tetu Onicu. Ona nije imala nikakvih dilema oko toga.

Kad je ona upijala svim porama ljepote svog malog svijeta, nesvjesna njegove skučenosti, mnoge stvari su bile jasnije. Iskrenije. Časnije. Poštovalo se znanje stečeno školovanjem. Ponekad uz golema odricanja obitelji da bi omogućili obrazovanje onim članovima, koji su pokazivali sklonost librima, glad za knjigama.…

više

tekst i foto: Mirjana Blašković

Ima nešto u popodnevnoj svjetlosti… onoj kad je dan polako u smiraju i kao da pokušava zadržati  “danas”,  ne dopustiti večeri da ga uzme u zagrljaj i uziba u san.

Ta me popodnevna svjetlost uvjek opčinjala, vraćala u prošlost.

Moje prvo sjećanje  seže u djetinjstvo upravo zahvaljujući toj posebnoj, popodnevnoj svjetlosti koja dopire kroz zavjese kuhinjskog prozora.

Ponovo sam malena djevojčica, niža od kuhinjskog stola.…

više

piše: Štefica Vanjek

Lijep i sunčan dan, doduše ujutro prohladan tako da peć već radi punom parom jer nama starcima zima je kada temperatura padne ispod 22 stupnja.

Ipak i po tom vremenu kod liječnika treba biti u točno zakazan termin. Liječnici se trude poštivati termine koliko je to moguće, ali uglavnom je zadovoljavajuće, ne čeka se u punoj čekaonici po 3 sata i duže.…

više

piše: Joso Špionjak

Postoje stvari koje je vrijedno pribilježiti…

Dogovorio sam se tako s unukom Raphaelom koji je u predškolskoj dobi, da vrijedno vježba slova, crta i uči čitati, a ja ću ga za to nagraditi.

Nakon izvjesnog vremena nazovem telefonom i pitam ga, drži li se našeg dogovora?

Nije odmah odgovorio, ali čujem kako tihim glasom šapuće i pita mamu:
„Was soll ich sagen?“ (Što ću reći?)…

više

piše: Slavica Jurčić

Svakodnevno pričamo, komunicitamo, slušamo, čujemo, ali koliko nas dnevno čita, ili piše?

Pisanje je i životni stil, ne mogu pisati nešto sa čime se ne slažem!

Pisanje je i potreba, kao i čitanje, opušta i oslobađa.…

više

piše: Kitana Žižić

Koliko mi ta ruža ne da mira…..

Zapravo to je nešto skoro najljepše što sam o pravoj ljubavi čula.

Ja sam uvjerena da je prava, a kakvom bi se pokazala da je realizirana, e to baš i ne znam. Ali znam da, iako je na mojim leđima nasjelo više od šest desetljeća, još uvijek me pitanja i teme ljubavi najviše zaokupljuju.…

više

autorica: Ivanka Jularić (Ćulap)

Tko od nas još nije bio sudionik onog razgovora o velikom dobitku na loto-u?

Tko nije bar jednom razmišljao što bi kad bi..?

Prije dvadeset pet godina, živjela sam s obitelji u Njemačkoj kao izbjeglica. Jedina misao nam je bila uštedjeti i vratiti se, te obnoviti kuću ili kupiti drugu. A još kad bi dobili na loto-u!…

više

autorica: Ivanka Jularić (Ćulap)

Još kao dijete osjećala se neželjenom. Bila je tamnoputa, sa kao ugalj crnom kovrčavom kosom i tko god bi ušao u njihovu kuću, pitao bi šaleći se:

–Ma čija je ova mrka?

Otac ili majka, ozbiljnog izraza lica bi rekli: -Ma ispala iz ciganske torbe, pa nam bilo žao i uzeli je.

Ona nije shvaćala njihove šale. Osjećala se samo kao netko tko tu ne pripada, pa i kasnije u životu, trudila se dati sve od sebe da bi se nekom dopala, da bi imala svoj kutak pod nebom.…

više