događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Kitana Žižić
Ponekad mi se čini da sam kroz život išla širom zatvorenih očiju. Koliko toga nisam vidjela! Sad dobro shvaćam meni nepoznatog autora, koji se zapitao:
„Zato što imaš otvorene oči, ti misliš da vidiš?“
A nije da nisam bila znatiželjna. Ne toliko kurjožasta, kao što bismo rekli u Hvaru za žene (premda su i muškarci tome skloni), koje više zanima tuđi život, …
tekst: Marko Jareb
Jesi li vidjela koliko je djeci dala pisati za domaći rad učiteljica – govori jedna roditeljica drugoj koje su se srele u kupovini, prije nekoliko godina – šta je njoj, morati ćemo joj malo potkresati krila – dodaje druga. Inače, djeca su im pohađala prvi razred osnovne škole.
– Koliko se sjećam, u prva četiri razreda osnovne škole nije bilo predmeta iz kojega nismo imali domaći rad. Čak smo iz udžbenika jednom prilikom – govori mi kolegica – te dodaje – ne sjećam se koji je to predmet bio, u bilježnicu morali nacrtati vjevericu. To je meni bio problem. Majka mi je u svoju ruku uzela moju ruku i pomogla nacrtati vjevericu, samo da ne bi ispalo da mi je ona sve crtala.…
piše: Tonči Ćepernić
Jo san Bročanin i volin svoj Broč. Jema nas fola bogu dosta sedamnaestak ijad, a jemo nas od San Pedra, priko Bolivije, do Patagonije, pa priko južne Afrike do Australije i Novog Zelanda, Ma svima nami je jedno zajedničko – volimo svoj Broč, njegove tiče rede i kosiće.
Čakavci smo, ma nas jemo i štokavaca na istoku škoja. Volimo svoj jazik, ne sromimo ga se. Kad bi se koji študent vroti na ferije doma pa progovori književno, svi bi ga grubo gledali. Ma gle molega če se je brzo nauči pameti!…
tekst: Tonči Ćepernić
Ni mi drogo. A čo? Puno tega. E jemon san nonu. Nikor joj ni bi rovan. Žestoka, borac, a morala je tako, mižerija je u ono doba bila. Nisi se smi ćapat sa njom, to ka nisi smija svađat se sa njom.
Kad bi koji put ubrala porež u koji tuji vrtal, ni za zamirit, dica mola a triboju jist. I kad bi joj to spomeni vlasnik vrtla mora je bižat isprid nje. A će mislite, jedva bi jadan izvuko živu glovu.…
piše: Kitana Žižić
Ovo je priča iz izolacije. I ovo je priča o ženi s jeseni, nekad djevojci, koja je prijateljevala s oblacima. Kao i Baudelaire upirala je u njih čeznutljive oči zanesena daljinama, daljinama kojima oblaci odlaze, želeći te iste daljine i ona zagrliti.
Zašto je pišem? Da je zbog natjecanja s tolikim talentima, koji svoje potencijale oblikuju riječima darujući drugima svoju kreativnost, napisala bih je prije isteka roka za predaju radova.…
tekst i foto: Slavica Jurčić
Brodski Stupnik/ U nedjelju smo išli u šetnju, pridružila nam se moja sestra i šogor. Moj Ivo nas je odveo prema svetoj Klari, svetoj Ani i vinogradima. I baš kod kapelice Sv. Ane on kaže da idemo prema čika Peri, jednom djedu koji živi poput pustinjaka u brdu.
Kraj njega i njegove kuće je put i mala sjenica za putnike namjernike. Njegova kujica nas je lavežom pozdravila a naš suputnik, pas Zagor joj je odgovorio i ona je prestala lajati. U sjenici su sjedila njih dvojica, čika Pera i dida Nikola.…
piše: Ljiljana Jerončić
Nesretnice! Ušla si tiho, sasvim tiho, kao i da nećeš. Još nam nisu zacijelile rane domovinske tragedije, nedavnih boli. Čuj mene, nedavnih a prošlo je 30 godina.
Podsjetila si me na tužnu priču mog života, kada sam, kao i danas, ostala, danima u svom domu, noseći tešku bol. Šok, strah, osjećaj nemoći……
Die Spuren von Liebe
piše: Mirjana Blašković
Ne, nije ovo “moja priča”, iako bi možda lakše bilo pisati o sebi… Ili možda ne bi?
Ovo je priča o mojoj ujni, ženi, koja mi je, pored moje majke, uvjek bila oslonac i potpora.
Rođena u malom slavonskom selu, nekoliko godina prije drugog svjetskog rata, u kojem ostaje bez oca.Vrijeme teško i surovo za sve, a osobito za djevojčicu bez očinske ljubavi i brige.
Školovala se poratnih godina u obližnjem gradiću, stanujući kod svećenika i pohađajući tadašnju realku. Još i danas napamet zna stihove Šenoine “Kugine kuće”,…
tekst: Tonči Ćepernić
Počelo je počelo. U Šibeniku se sutra otvara prvi korona kafić. Sve po propisima, ma nisu mi puno dragi kafići, jo sam čovik od restorana.
Evo ga i on se od subote otvara u Splitu. Reklama blješti, sjaji i obećava. Već se tresen od uzbuđenja.
Gazda restorana tvrdi: – Kod nas vam je sigurno, miriše ka apoteka.
Pas mater, toga se bojim.
Zamišjam, kako ulazim u tin restoran a konobar sa stetoskopom priko ušiju i bilin tavajolom priko live ruke, srdačno me dočekuje.…