piše: Stjepan Poljaković
Pred polazak pod Alpe do mene je došla vijest da je moj prijatelj, u daljnjem tekstu Valter, stigao na red za transplantaciju organa. Dijabetes s kojim se bori od rođenja napravio je svoje i jedina šansa za iole dostojanstveniji život novi su organi, gušterača i bubreg.
Znamo se od srednje škole. Znam njega i za njegovu bolest. Znaju ga i drugi, u tri sela što bi se reklo. Nije ni floskula ni patetika ako kažem da ga je malo tko kada vidio ljutoga. On je nepresušni …
U Bocvani sam bio zbog ponuđenog mi posla. Nakon što sam u Gaboroneu, glavnom gradu te prilično uređene afričke države obavio razgovore s nesuđenim budućim poslodavcem, valjalo mi je ići natrag kući, u Holandiju. Let za Amsterdam polazio je iz udaljenog Johannesburga, kamo sam trebao poći automobilom, ugodnim i prostranim Toyotinim kombijem koji je vozio šofer direktora BIDPA-instituta, onog na kojem mi je nuđeno zaposlenje.
Tiho je.
Eduardo je cijelu noć bio u ribolovu na svijeću. Kući je došao pred svitanje, oprao se i legao. Utone u dubok san. U snu čuje kako ga doziva kum Edo i on s njim započne dijalog.
U Brodskom Stupniku ima mnogo obitelji čiji su preci doselili iz Like. Mnogi su ponosni na svoje porijeklo.
Obitelj moga supruga brojna je. Podrijetlom su iz Slunja i okolice. Suprug što je stariji, to je željniji podataka o svome djedu Janku Jurčiću koji se u Brodski Stupnik doselio iza prvog svjetskog rata.
Eduardo je cijelu noć igrao s društvom trešetu i briškulu. Kući je došao u sitne jutarnje sate, oprao je zube i legao.
Zadnjih godina je popularno i svrhovito na fasade svojih kuća postaviti neku vrstu izolacije. Znalci kažu da to znatno smanjuje troškove režija i da zapravo poboljšava kvalitetu života.
Nakon dugo vremena opet sjedam i pišem.
U moju se kuću opet uselila politika. Nemam ništa protiv nje. Ništa efikasno. Tako je šporka da ju ni jednim sredstvom ne mogu odstraniti.