Mirko Popović

Mirko Popović
U satima koji su prolazili
Vrijeme je odbrojavalo nečujne korake
Glasno zvao ga je predah
Gledao sam kako se daleki
Bijeli oblak smirio nad njegovim čelom
I u borama mu umor splasnuo
.
U satima koji su prolazili
Slušao sam kako u očevom damaru…

više

Mirko Popović
Ti žudiš u ovom trenu:
Kamo bi tvoji puti
Dok zrcali se jutro i lijeno se
Bûde vali
Raskrili ruke, nek sama
Isplovi barka. Zaludno je
Bez njena plama vjerovati
Vrludanju u rasute dane
Sama će isploviti barka…

više

Mirko Popović
kad su nestali nesazrelî
što u „naučne svrhe“ dešifriraše
presušena korita njenih pruženih ruku
za pravednošću
kad su raskrižja uma
pokupila one koji tobožnje milosrđe
nadnosiše nad  njeno patničko lice
i godine tragovima samoće preorane…

više

Mirko Popović
što god si učila i što god sam
umišljao, sestro, nismo li
tek priučeni. od krhkosti naše
sve je stamenije. čuješ li
nešto u nama za riječima čezne
kao da je kroz nas protrčao život
a vode, noćas vode grme
strašnom govorljivošću…

više

Mirko Popović
još samo vjetar navrati
oživi bijele slike
u njenim očima
duboko u noć
listam remboa
i slušam glase nerude

zajedno s tagore-om
zastajem i s grčem versi…

više

Mirko Popović
Prepoznaješ li, nečim, onog sebe
izvan rasutog življenja, izvan vremena?
Gledaš li s neke razine ono što je ostalo
od zemaljske riječi, ciljane večernje šetnje
sa spoznajama protraćenih mogućnosti?

Da možeš osjetiti, čuti, vidjeti zvuk, bol,
bît, smijeh, iluzije akorda koje su ti usrećivale
život zemni; da možeš skupiti ono…

više

Mirko Popović
Ne dozivaj raskrižja
Ne traži me na cestama
Što gluho su i nečujno
Niz tamu vida otputovale

Ne tuli u poljima beskrajnim
Ne pitaj je li sve
Jednom počelo i hoće li sve
Jednom nestati…

više

Mirko Popović
Za mnom se vuče ubijena
Pobuna protiv zla, a pod križem
Altum siléntium
Riše tugu ovoga i tajnu
Onoga svijeta
Ispred mene Milosrdni
Podiže rampe, izravnava krš
Da prođemo, ja stopama a dječak…

više

Mirko Popović
odlažem sjenke
čiji glasi još su
šapat zvijezda
niz put bijeli na kom je
pružala ruke
kad u jutra joj s brijega
donosih jagode
rumene kao njeni obrazi…

više

Mirko Popović
Ovdje s prozora tek ujesen svijetli Izabelino lice
Kao rijeka izdužena prema istoku

Po slikama, po kistu i njenoj zaustavljenoj ruci
Po rukotvorinama i obrisima radne sobe
Večeras su sjele debele sjenke. Otkrit ću vam
Tajnu – to je opet potonula u magline i
Svojevrsne tuge, u jesenje izohipse uplovila
Kao pustinjak u betonskoj pećini…

više