I TO ĆE PROĆI LILIAN

piše: Mirko Popović
I TO ĆE PROĆI, LILIANNajdublje ranjavaju istrgnute scene. Stanke koje razbuđuju ustuknućem galiota, mirom zauzdanih munja i ognjeva, topova ukroćenih nakon godinā bola. Datumi koji se vraćaju, koji uskaču u ostatke kretanja preostalih slika svijeta.

Zato radije uranjam u šumor krošanja zamišljajući idilu rominjanja kiše u nekim večernjim granama nestalog vremena. No, iako blagotvorno počašćen tim zanosom, izbjegavam mu se temeljito prepustiti zbog Lilianine kritike:…

više

BISTRINA PROLJETNOG JUTRA

Zagrljene nam se sreću suze…

Mirko Popović
BISTRINA PROLJETNOG JUTRAOko praga zvone kapi u prvom proljetnom suncu. I rasprskujući se nestaju.

Gledam dugo Njeno lice i zamišljam neizvodivo pomjeranje iz egzistencijalnog okvira koji ju zakovao za krevet.

Ne čuje moje misli, ali slušajući  prodorno dživdžanje vrapca u neizlistanoj krošnji iza prozora izgovara teško i nepravilno:

– Proljeće smo ja i ptica, – odgonetam riječi koje su joj, možda, kao kovitlac krenule iz duše, ali zapinju i ne izlijeću kao nekad, kad je proljetno sunce rumenom bojom oživljavalo krovove uokolo i brinulo se…

više

VEČERNJI GLASOVI

piše: Mirko Popović
VEČERNJI GLASOVINa izmaku snagâ, zastajući, držeći se zida, sporo su silazili do željeznih vrata u dvorištu.

Ponekad bi osjećali da još dobro nose breme godina, ali čim bi ušli i sjeli, taj bi privid brzo opovrgla duboka zadihanost.

Helena je ulazila prva i u slici rumenog predvečerja sjedala na izlizanu klupu pod starim brezovim stablom. A kasne su ljetne večeri počinjale nevidljivim orkestrom zrikavaca u…

više

NE ZABORAVI

– Kad sam se, nakon svoga izbivanja kroz više od četrdeset godina, vratio u svoju zemlju, prvo što sam poželio vidjeti i iznova proživjeti bili su izlasci na mjesta na koja sam kao dijete išao sa svojim ocem- Činilo mi se da je samo to i bio sav moj prošli život. Pratila me kći moga nećaka, koja nikako nije mogla razumjeti ovu glad da sve to vidim, da se sastanem s izgubljenim vidikom i da – plačem/Augustinović  fra  Augustin/

piše: Mirko Popovic
slika 1
Ne zaboravi voljeti… Samo ćeš tako odrasti, maleni anđele moj.

Da, tako je prije mnogo godina govorio moj otac, a ja pamtim svaki dašak, pokret njegova lica i očiju koje su, činilo se, željele produžiti trajanje slike svijeta s kojega je odlazio.

Ostala sam siroče, ali u meni je živjela očeva zadnja želja, taj glas koji nikada nije izblijedio, trajao je i ostao kao neizgubiva, najsvjetlija stvarnost u mom duhu.…

više

LJUBAV SVE POBJEĐUJE

E, ljubljena moja…

Mirko Popović
OMNIA VINCIT AMOR– Pođimo, – kažem joj. Ili mi se čini da su njeni koraci. Jer, krupnja mjesec nad tamnom gorom. A takve su večeri bile u vrijeme naših zajedničkih snoviđenja.

Možda večeras miris iz davno nestalih kućica stiže kao uspomena sa ruba njenog velegrada. Onih kućica u čijim smo lađama svanjivali. U ranu je zoru nestajala kloneći se, govorila je, seljačkih pogleda iz susjedstva, tako imenujući…

više

PUTOVANJE

Petnaesto proljeće poslijeratno

Mirko Popović
PUTOVANJEZastala na visećem komadiću prozorskog stakla tko zna kada napuštenog vagona činilo im se da ju je napokon smirila vrelina lipanjskog  sunca, te da će odahnuti od njena zujanja koje  reže mozak. Po njihovim usputnim kriterijima ta muha je kao programirana bezrazložno neprestano uzlijetala kružno se i besciljno vraćajući ateriranjem čas na jedno, čas na drugo mjesto.…

više

ŠUMOR KLOROFILA

– Braco… hajde, majka je slaba i veoma umorna

Mirko Popović
ŠUMOR KLOROFILAGledam na sat. Dugo se zadržala. Pomišljam ustati s klupe i krenuti prema bolničkim vratima udaljenim dvadesetak koraka. Ali u meni kao da raste strpljivost i postaje svojevrsna druga mogućnost. I kaže: Ostani. Sačekaj, tu pod platanima…u miru hladovine.

Iako čekam majku, već zabrinut zbog fiktivne, strahom izmišljene dijagnoze koja…

više

OTILIJA

Nečija barbarska ”savjest” od nje je napravila kreaturu

Mirko Popović
OTILIJAIskapivši čašu ponovio je:

– Yes, Borise, kad sam se nakon toliko godina ponadao da je Brankino lice konačno iščezlo iz mojih košmara, ponovno sam ga počeo sanjati kako dolazi uvijek istim putem kao nepodnošljivi jecaj: Kristijane moj, što će biti s mojom Otilijom?

Ustao i još jednom s tridesetpetog kata oblakodera C, poslije trideset godina provedenih preko ”bare”, pogledao gradsku…

više

PLIVAM U TVOM OSMJEHU

Prolazili su kroz velike bajke odrastanja, često zastajali u njima

Mirko Popović
herzen_sandTerra incognita,
izusti i zadrži pogled na naslovnici Lucijine prve, davno napisane knjige. Pazeći da je ne probudi lagano lista zastajući znakovito na nekim stranicama, kao da je prvi put čita, sve dok mu se pred unutarnjim okom ne ukažu nejasne, isprepletene boje i igra sjenki na plafonu ne zašumi tišinom.

Bez otimanja zalijepi se za noćnu raskoš i otisne kroz vrijeme. Već drugi dan visoka…

više

IN VINO VERITAS

To  su  moje suze… i moj tvrdi kamen

Mirko Popović
IN VINO VERITAS 1Bio  je  star  kao  stijena.  Naslonjen  na  štap,  na zadnje  zrake  sunca,  na  osmijeh i odraz nekog opipljivog zadovoljstva, u trenu me je izbacio iz sumaglice, one koju duša ponekad sniva, razbio monotoniju, izravnao mi bore na čelu.

Prihvatio  sam  njegove uvjete  –  pristao  prespavati u toj maloj sobi. –Nema joj ravne na

više