piše: Mirko Popović
Najdublje ranjavaju istrgnute scene. Stanke koje razbuđuju ustuknućem galiota, mirom zauzdanih munja i ognjeva, topova ukroćenih nakon godinā bola. Datumi koji se vraćaju, koji uskaču u ostatke kretanja preostalih slika svijeta.
Zato radije uranjam u šumor krošanja zamišljajući idilu rominjanja kiše u nekim večernjim granama nestalog vremena. No, iako blagotvorno počašćen tim zanosom, izbjegavam mu se temeljito prepustiti zbog Lilianine kritike:…