događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Marija Kukić
Dok su oboje bili živi, živjelo se nekako. Skromno, uz mnogo odricanja. Jedno drugome bili su pomoć, utjeha, podrška… Zajednički su se radovali i onim najsitnijim krhotinama koje im je život nudio. Tim krhotinama sitnih radosti darivali su cijelo svoje biće.
Sinovi, njih trojica, dobili su krila i odlepršali svaki svome gnijezdu. Roditelji su bili izuzetno ponosni na sinove. Bili su to uspješni ljudi, obrazovani, materijalno sređeni, obiteljski zadovoljni i moglo bi se…
/Na rođendan Nebeske Majke prisjetimo se i nekih hrabrih zemaljskih majki koje žive tu, među nama/
piše: Marija Kukić
Najmlađem djetetu bila je jedna i po godina, najstarijem dvanaest kada se u obitelji dogodila tragedija…
Otac Nedjeljko, inače dragovoljac Domovinskog rata, poginuo je radeći u šumi. Obitelj je živjela veoma skromno, a od nečega se moralo živjeti. Iza njega ostala je mlada i nezaposlena supruga i sedmero djece.
Živjeli su u dvije dvorišne prostorije u svekrovom dvorištu. Gotovo …
/Posvećeno svima nestalima i njihovim obiteljima/
tekst: Marija Kukić
Započet ću pitanjima: „Je li vam se ikada dogodilo da ste nešto izgubili? Možda neku sitnu beznačajnu stvarčicu, možda neki predmet veće materijalne vrijednosti ili dragu uspomenu?
Možda ste izgubili novac (Ah, on svima ispadne iz novčanika ili šupljeg džepa!), kuću, cijeli imetak… možda neku dragu, milu, blisku osobu?“ I niste ih nikada našli. Jednostavno – nestali su kao da ih je zemlja progutala. Ma koliko god tražili, možda izgubljeno nikada nećete naći.…
Tekst i foto: Marija Kukić
Putovanje kroz prekrasni šumski krajolik krivudavom cestom, vožnja Podravskom magistralom i na kraju kotrljanje lokalnom asfaltnom cestom od Mikleuša do Voćina, eto, to je hodočašće moje župe u Marijansko svetište Voćin. Vožnja je trajala sat vremena. Autobus nije bio prepun jer trebalo je pri povratku ‘pokupiti’ pješake koji su u pet sati toga jutra 21. kolovoza krenuli iz mjesta Stražemana pješice u Voćin.…
piše: Marija Kukić
Nekim ljudima potrebna je „treća noga“, štap da bi se mogli lakše kretati, nekima slušni aparat da bi mogli čuti zvukove i glasove oko sebe, nekima pak naočale da mi mogli jasnije promatrati ljepotu oko sebe, da bi vidjeli čitati, pisati, lakše raditi na računalu, tipkati poruke, gledati televiziju…
Danas je sve više ljudi s naočalama. Muškarci, žene, djeca, mladi i stari, osobe svih uzrasta i spola koriste se njima u svakodnevnom životu. Jer, naočale su pomagalo za vid.…
/Posvećeno najbrojnijoj obitelji Lijepe Naše/
piše: Marija Kukić
„Života se ne treba bojati“, riječi su Ružice Vukašinović iz Velike, majke šesnaestero djece. Ona i muž joj Josip na svijet su donijeli jedanaest dječaka i pet djevojčica i najbrojnija su obitelj u domovini.
Ružica je bila najmlađe dijete u svojoj obitelji. Željela je imati mlađu braću ili sestre da se ima s kime igrati, ali majka joj je zašla u godine kada više nije mogla…
piše: Marija Kukić
U današnje vrijeme nose ga uglavnom osobe koje imaju probleme s kretanjem. Služi kao pomoć pri hodanju. Gledam ih svuda oko sebe. Gledam Dragicu, Elzu, Julu, Anđu, Jelku, Zorku, Žarka, Milana… On im je „treća noga“ i bez njega bi im kretanje bilo vrlo ograničeno.
Riječ je, naravno, o štapu koji osim ove ima još mnogo drugih namjena; od uporabe u različitim sportskim aktivnostima, rekreaciji, do biskupskog štapa, bijeloga štapa kojim se služe slijepe i slabovidne osobe……
piše: Marija Kukić
Kada si cijeli život u istoj struci, onda kroz radni i životni vijek sretneš mnoštvo ljudi. Neki su samo usputni prolaznici, a oni drugi… ah, oni drugi postaju dijelovi tvoga života i čine ga bogatijim, zanimljivijim, ispunjenijim, ljepšim…
Nas tri bivše učiteljice razredne nastave, koje sam nazvala u šali „Tri gracije iz Kroacije“, godinama njegujemo i razvijamo ne samo ljudske i poslovne, nego i prijateljske odnose.
Iako jedna Marija živi u Pakracu, sedamdesetak kilometara udaljenom od…
Dan se približava svom smiraju. Posljednje zrake Sunca pozdravljaju Zemlju…